Zdravko Jelenović : Sunce nad Zapadom
Pišući o smrti, Edgar Morin ustanovio je kako ona sama po sebi nije nešto strašno, te da je ono što je čini strašnom ritual koji za nju vežemo. Rituali, preciznije. Elizabeth Kübler Ross, oslanjajući se na dugogodišnje iskustvo institucionalnoga rada, prepoznala je nekoliko stanja kroz koje prolazi umirući: od njezine negacije do pomirenja s njom. Budući da je sloboda subjekta ionako u velikoj mjeri, kako je to svojedobno tvrdio izopćenik Baruch de Spinoza, spoznata nužnost, nije baš neočekivano da je baš posljednji stadij, onaj kada “smrt po tebe dođe” baš taj pomirenja.
Kao što, poznavajući ljudskost ljudskih bića, nije neočekivano to da je, pred vlastitu smrt sama Kübler Ross rekla kako ništa od onoga što je o smrti napisala u tom času za nju ne važi, jer se boji, neizrecivo se boji smrti.
U našoj se kulturi o smrti ne govori. I to je izuzetno glupo i kontraproduktivno. Pa smrt je jedina izvjesnost svih nas i na nju se, kao na jedinu izvjesnost, treba itekako pripremati.
Nenapisana srednjeeuropska knjiga mrtvih zapela je negdje u nama tako bliskoj negaciji života, u samoironiji, u dislociranome humoru kojim(a) se, kadgod to ne radimo rakijom i vinom, liječimo od strahova od istog tog života.
Progovoriti o smrti u našoj je kulturi izuzetno rijetko i izuzetno hrabro. No, kada to netko učini, to se pamti i o tome se desetljećima priča. Čak toliko glasno da zapis o smrti nadglasa druge autorske zapise istoga pisca. To se je, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, dogodilo Vojislavu Kuzmanoviću, književniku čijih se “Zapisa o vlastitom umiranju” skoro svi danas sjećaju, dok se o njegovome izvrsnome romanu “Godina noževa” malo tko izjašnjava.
Tema je, svojom nemjerljivošću, u slučaju “Zapisa” progutala izvedbu. Iako literarno ni blizu Kuzmanovićevu romanu, “Zapisi” su ostali u kolektivnoj memoriji kulture koja se boji naglas izgovoriti riječ “smrt”. Eto, i ja sam je stavio u navodnike.
“Sunce nad zapadom” teško oboljeloga konzula, književnika i publicista, Zdravka Jelenovića hrabar je, da parafraziram podnaslov drame o Kamovu Slobodana Šnajdera, smrtopis. I sama autorska gesta da svoje živo tijelo, pred zrcalom smrti, izloži između korica zbirke pjesama koja se čita kao da nakon nje neće biti druge toliko je sublimno jaka da u pitanje dovodi validnost svake moguće interpretacije.
Smrt kod Jelenovića naprosto živi u svijetu, u njegovu susjedstvu, skriva mu se pod jastukom, drsko i otvoreno odgađa posljednji napad na tijelo, jer zna da se radi o srazu u kojemu je, što se tiče i svih nas s ove strane stranica Jelenovićeve knjige, pobjednik po definiciji unaprijed određen.
Je li smrt kraj ili početak, je li primordijalni egzil ona ili rođenje, u ovom je kontekstu bespredmetno razglabati, jer, da je ona nešto za čovjeka dobro, vjerujte, ne bismo je zvali smrt.
Prestrašen i smiren, ljut i ogorčen, sretan i umoran, željan života i svjestan konačnosti, Jelenović u ovoj knjizi manje piše i gradi, a više komentira i konstatira. Ne, ne radi se o inventuri života, radi se o tragediji jedinke kojoj je, kako je to Goethe u “Prologu u raju” njegovoga “Fausta” neka viša instanca podarila život i razum u isto vrijeme okrutno ih ograničavajući. Čovjek, taj “mali bog” ovoga svijeta tragičan je lik u igri u kojoj, iako je kraj poznat, on, niti u jednom trenutku zapravo ne kontrolira vlastiti život.
Tematski raspon Jelenovićeva tretmana smrti kreće se od taksonomije (Dosje) gdje “hladno” nižu činjenice: “Ovdje svi imamo svoj dosje / u kojemu smo bolesni broj. / Svatko tamo ima neki svoj. / Devettisućadevedeset je moj”. Mjesto radnje je Odjel za hematologiju bolnice Rebro. Prividna rezignacija čita se u pjesmi “Lipanj” koja skončava stihovima “A ja jesen slutim / jer sve je žuto. / Žuto baš sve . / U meni”.
Neizrecivi strah od smrti nalazimo u stihovima koji ga najviše žele skriti. Pišući o bodulskim staricama Jelenović progovara o primordijalnome strahu od nepoznatoga: “One su fenjeri na kamenu jednog svijeta. / Na njihovim usnama miruju osame noći / i beznađa zora. I usnula svjetlost na dnu/nekog dalekog okrutnog mora.”
I tako sve do izravnog pitanja “Tko će zaklopiti moje ugasle oči?”. Činjenica da je iza pitanja upitnik govori nam da bi Zdravko to zaista želio znati. I ne samo on...
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )