Zlatno tele

Zlatno tele Kad sam se početkom devedesetih oženio i preselio na adresu na kojoj danas stanujem, prvih me mjeseci izjutra prije zore budilo brujanje pod prozorom. Jednog dana probudio sam se i otkrio izvor bučnog brenčanja. Bio je to tvornički autobus koji je nakon noćne smjene razvozio Bobisove radnice. Nakon što su cijelu noć pekle sutrašnje krafne, bobiće i slance, pekarice iz slastičarskoga giganta uživale su privilegij koji je tad već bio socijalistički relikt: po kućama bi ih noću razvozio oronuli tvornički “limo service”.

U Splitu u kojem sam odrastao nije bilo neobično vidjeti tvorničke autobuse kako razvoze radnike na posao i s posla. U to doba moj grad bio je siva, nimalo glamurozna “blue collar” komuna, grad radničke klase koja je ustajala rano i u masovnim jatima hrlila na posao u industrijske monstrume s tisućama radnih mjesta. Čitav je grad tada radio u velebnim privrednim godzilama poput Jugovinila, Jugoplastike, cementara ili škvera. Moj portun - tipični portun industrijske novogradnje šezdesetih - u ranu bi zoru bio živo mjesto niz čije bi se skale prije sunca spuštali slabo ispavani ljudi koji nisu doručkovali, koji su šutke išli na svoja radna mjesta. Taj “noćni život” imao je svoje blagodati: posao bi završavao u tri, obitelji su blagovale danas nezamisliv zajednički objed, a polutanska jugoslavenska kultura svojim je trudbenicima davala dugo poslijepodne za bavljenje vrtom, faturetama, za ekstrabiznise i odlazak na selo.

Ritam grada prilagođavao se toj kulturi: plavo-ovratnički grad bio je dremljiv i dosadan, sve se zatvaralo rano, večeri su bile turobnije od jutra. Rezultat te kulture bile su nove katedrale - industrijski giganti, dimnjaci, loptasti kemijski spremnici, ranžirni kolodvori, industrijski kolosijeci, površinski kopovi i silosi. To je onaj stalkerovski pejzaž koji vas dočeka kad s kopna ulazite u splitsku anglomeraciju, bilo vlakom preko Labina ili aerodromskim šatlom. Taj pejzaž surih, strašnih postrojenja koji danas straši turiste podsjeća nas kako je lako povjerovati u utopiju koja vadi iz bijede jednom za vazda - taj put, bila je to industrijska utopija.

Pedeset godina poslije, prostor u kojem živim još jednom trepti u ushićenju, loži ga ognjica nove utopije koja će razagnati vječno zaostajanje. Ta je utopija - turizam, a stare industrijske đige i hangari pretvaraju se u marine, resorte i apartmanska naselja. Split u kojem sam rastao nije bio industrijski grad: za razliku od Dubrovnika, turizam Splićani nisu ni razumjeli ni cijenili, a jedini pobočni efekt turizma u to vrijeme bile su kilometarske kolone limarije pred trajektima. Koncem devedesetih, Split u hotelima nije imao više od osamstotinjak kreveta, a onda je preko noći ušao u Lonely Planetove i Routardove vodiče, a hrvatski turistički mirakul je počeo. Na opće čuđenje lokalaca Split je najednom postao turistički bum, struktura gostiju posve mu je drukčija od ostatka Jadrana (prednjače Amerikanci i Japanci), a kultura koja se oprostila od surih spremnika za monomer otkrila je novog kumira za klanjanje. Hoteli su počeli nicati kao gljive, za njima slijede restorani, klubovi i muzeji. Nekad četvrt bašo-fonda i najcrnje sirotinje, Get je postao bizarni frankenštajn u kojem se hoteli s pet zvjezdica sudaraju s reliktima društvenog dna. Treba li uopće sumnjati tko će pobijediti?

Promjene generalnog urbanističkog plana, koje su tijekom ljeta krenule u proceduru i zbog kojih je po svoj prilici HDZ pred dva mjeseca i svrgnuo vlastitoga gradonačelnika, konačna je na papir zapisana biblija kojom se ozakonjuje nova ekonomska vjera. Tom biblijom “pokršteni” grad mijenja svoje zlatno tele i turizam proglašava središnjim božanstvom. Tom zlatnom telcu podređeno je sve. Barokni Veli Varoš prepušta se obiteljskim hotelima. Zapadna luka postaje ekskluzivno hotelska zona, a javnost će svojim novcem platiti proširenje obale u šetnicu i prometnicu, a da bi hotelijeri (među kojima ponajprije Kerum) mogli “čvaknuti” zvjezdicu više. Čitam lokalni tisak i iz dana u dan čitam o novim navještenjima raja: o marinama za megajahte, rotirajućim kasinima, petokategornicima, o tom vrlom novom svijetu u kojem će Split napučiti ljudi kojima će i hohštaplerska, tiranska nova riva biti baš onako lijepa i kul.

Nije da mi je taj krajobraz nepoznat. Poslom putujem u Cannes, poznajem francusku i talijansku obalu. Na Azurnoj obali prvih je sto metara uz more isključivo tvornica novca, pomna membrana koju tvore zdanja hotelskih konzorcija, a iza njih blokovi apartmanskih visokogradnji sa širokim balkonima na kojima nema điranja, bicikla, plinske boce - jer u tim zdanjima nitko ne živi trajno. Stvarni život u Cannesu počne kad se maknete pola kilometra od obale, kad ugledate prve crne sluškinje i srednjoškolce, kad spazite braserije u kojima pijanci igraju pikado. Za razliku od Dubrovnika ili Hvara, Split na sreću još nije takav, a to da nije može zahvaliti onim surim dimnjacima i silosima koje tako mrzimo. Ali, postat će takav, jer sve činimo da postane.

Onima koji su jedva čekali pobjeći od tvorničkih autobusa i ranžirnih kolodvora, ova perspektiva i ne čini se najtmurnija, pa vjerujem da ima onih koji će reći da tu i ne vide baš neki pakao. Ali, moram iskreno priznati da takav Split nije Split u kojem bih želio živjeti. Ne bih iz više razloga. Prvi je što su mi braserije s pikadom i nagorenim ultrapasom draže od petozvjezdičnog totalitarizma, naprosto zato što ove druge isključuju mene, i ne samo mene nego i sve domoroce. Drugi je razlog što u ekonomiji, a pogotovo u ekonomiji vlastita grada, ne vjerujem u monoteističke religije. Dovoljno sam star i dovoljno sam dugo živio u društvu koje je točno znalo da je jedna stvar za nas najbolja i da nas samo ona vodi u blagostanje raja. To društvo i tu generaciju danas pljujemo zbog razvojnih grešaka, a radimo isto - sve opet bacamo na jednu jedinu kartu.