Protagonist novog romana Roberta Međurečana do prosvjetljenja je došao jednako grešnim (pa i grešnijim) stazama no što je za rukom pošlo Siddharthi u istoimenom remek-djelu njemačko-švicarskog nobelovca Hermana Hessea. Međurečaninov protagonist – a po čemu je svakako bliži biblijskom Pavlu no biblijskom Kristu – na putu prema prosvjetljenju, povrh svega, iskusio je smaknuća drugih ljudi.

Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja ili, pak, elemenata crnog humora. Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa.

Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige 'Književnost i povijest': danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost.

Pretpostavljanje izraza 'suvremeno narativno pjesništvo' terminološki diskutabilnom izrazu 'stvarnosno pjesništvo' opreznije je rješenje, mada ni ono nije lišeno svojih slabosti. Uzmemo li u obzir uvodno naglašene kriterije ovog pravca (ili 'pravca'), tada se nameće nedoumica apropos sinonimije između dviju rečenih sintagmi: pojednostavljeno, svako 'stvarnosno' pjesništvo jest (ili bi trebalo biti)...

Roman je, pored elemenata egzistencijalističke i psihološke drame, obilježen žanrovskim karakteristikama ljubavne i coming of age proze, a budući se potonja karakteristika odnosi na rečenu rekonstrukciju junakinjina odrastanja iz rakursa odrasle osobe (k tome i pouzdanog pripovjedača), jaz između pripovijedanja o sadašnjem i pripovijedanja o prošlom nije zanemariv.