Mit koji je autorica izabrala, onaj o Baba Jagi, potiče iz slavenske mitologije, a «očuvan» je u najvećoj mjeri u ruskim bajkama. I doista, malo je onih koji barem negdje u podsvijesti nemaju sačuvan lik šiljatonose stare vještice koja stanuje u kolibi postavljenoj na kokošjim nogama, no Ugrešićeva je u ovom romanu doista učinila ono zbog čega je biblioteka i pokrenuta - dubinski propitala...

Škare je svoj vodič, nakon osobnijeg uvoda, podijelio na poglavlja koja funkcioniraju kao «patrola» po konkretnim zagrebačkim kafićima, od nekih prije svega kulturnjacima poznatih kultnih mjesta, preko onih od kojih zbog vanjštine često zaziremo, do posve lokalnih, kvartovskih birceva za koje možda i prvi put čujemo. Svi su oni prošli procjenjivanje po nekoliko kriterija - cijene, interijer, usluga,...

S jedne strane, ovdje je doista riječ o čitkom, pa i duhovitom proznom štivu, koje ne upada u zamku trivijalnosti i banalnosti, mada se u njemu mogu pronaći i tipične lagane «ženske» teme ispijanja kava s frendicama ili veza za jednu noć. No, sparina koja vlada polupraznim Zagrebom kao da čitavoj atmosferi romana dodaje neke zgusnutije, pa i bizarnije odrednice, pa nije čudno da roman započinje epizodom...

Devetnaest priča svoje polazište ima u stvarnim bečkim kulisama koje su jedino čvrsto uporište za propitivanje stvarnosti i običnosti koja se u Lovrenčićeve raspršuje u pravcu neočekivanih obrata i fantastike. Na početku sve izgleda usidreno u zbilji, da bi se brzo sve čvrste koordinate zamaglile i usmjerile prema propitivanju granica zbilje i ne-zbilje, života i literature. 

Radi se o stalnim temama ove spisateljice - nasilju nad ženama, mačizmu i primitivizmu, nametnutim obrascima ponašanja u konzervativno-tradicionalnom, katoličkom društvu, siromaštvu i političkoj korupciji, te terorima medijskih slika koje nas obasipaju sa svih strana i čine nas iskompleksiranim i nesretnim. Polazeći od tih stalnih, neuralgičnih motiva i tema, autorica ispisuje oštre, dakako i vulgarne...

"Nije sve jedna knjiga, sve je jedan život", rekla bi Irena Vrkljan. U prozi koju je objavljivala posljednjih godina ("Sestre, iza stakla", "Zelene čarape", "Naše ljubavi, naše bolesti", "Pisma mladoj ženi") nadopisivala je i reciklirala onaj tip proze s kojim je stekla ključno mjesto na stranicama povijesti hrvatskog ženskog pisma, u kojoj je zanimaju ženske sudbine u prepoznatljivo...