Kava na Stradunu “od koje će se turisti prestrašiti” bit će onda bome preskupa i onima zbog kojih Stradun postoji, a to su Dubrovčani. Štrokov svijet uopće ne predviđa, naime, da bi “destinaciju” morali napučivati neki ljudi. Ona uopće na podrazumijeva da Dubrovnik možda ima ljekarnike i urare, profesore i odvjetnike - te da bi glavni trg, kao i kava na njemu, morali biti njima na službi. Aparat...

Raseljavanja, palež i genocidi istočnu su Hercegovinu pretvorili u rijetko naseljen i slabo obrađen prostor. Dok se njom čovjek vozi, mijenjaju se latinica i ćirilica na prometnim smjerokazima, ali jedno je isto: stotine kilometara vruće, bezvodne, guste drače koju nema ni tko ni zašto počupati i pretvoriti u vrt. Upravo ta drača pretvorila se početkom kolovoza u glavnog aktera novinskog izvještavanja.

Stvar je jednostavna - previše ljudi na premalo mjesta u isto vrijeme. Ta ljudska gomila, ta nekontrolirana masa po jedinici prostora sustav naprosto dovodi do pucanja. Uske mletačke kalete, socijalistički otočki vodovodi, asfaltni gradski prilazi, deponiji, plaže, vale, te osjetljivi, krhki urbani sklopovi - ništa od toga nije bilo dizajnirano ni kapacitirano za ovakvu seobu naroda.

Došla je demokracija, došo kapitalizam, za njim mafija, žuti tisak i kriminal na naslovnicama. Ubijao ti njega ili ne, glasnik je tu, poruka odaslana. Nitko danas više ne misli da “u nas ne može biti krimića”, jer evo ga bogme skviči iz novina, samo biraj, oš Chandlera ili Grishama, Jamesa Caina ili Camillierija. Ima tu, doduše, još uvijek i dosta balkanskih crime-stories. Ljudi se još uvijek ubijaju...

Zašto je - ukratko - Feral ostao tako sam, umjesto da bude centar kulturološkog okupljanja, što je trebao biti? Odgovor se vjerojatno krije u ljudima koji su čitav projekt vodili, a koji neke stvari nisu shvatili, a trebali su. Netko tamo nije naime razumio da uz politički sustav vrijednosti ide i lifestyle. U kulturi, životu i društvenoj sceni Feral nikad nije niti pokušao artikulirati nešto što bi bilo...

Kad iz današnje perspektive gledam te bisere iz “najboljih godina naših života”, onda mi koji put nije jasno jesmo li mi stvarno isti ljudi ili nismo - jesmo li se opametili, promijenili, jesmo li ogrubjeli i postali cinični, ili smo naprosto u tih par godina ispucali sve grebatorske impulse pa nam je duša na mjestu. Kako god bilo, nekako mi se čini da smo se promijenili. Recimo, nekako mi se čini teško...