Listajući dječje knjige i slikovnice Zvonimira Baloga, Vesne Parun, Arsena Dedića, Gustava Krkleca, Ivane Brlić Mažuranić i Ratka Zvrka razmišljala sam zašto bi to djeci danas uopće bilo zanimljivo – i ima li smisla preporučivati naslove od kojih se neki više uopće ne mogu nabaviti? Pa sam zaključila da itekako ima – kako bismo ih barem nakratko izvukli na svjetlo dana i duže pamtili.

Zapravo se puno faktora mora poklopiti da bismo rekli da je nešto dobra slikovnica – to prepoznajemo promatranjem i poznavanjem vizualnih zakonitosti, osviještenim gledanjem – što nas onda opet vraća na obrazovanje. I moramo biti u stanju nešto prepoznati kao kvalitetno čak i ako to ne odgovara našem senzibilitetu ili ukusu.

Mene nose zabavne priče, važno mi je da nisu dosadne, patetične, da nisu po temi stereotipne, dakle, shvaćam da mora biti slikovnica o pranju zuba i ruku, ali nije dobro da su previše opterećene porukom. Važno je da slikovnice nisu rađene kalkulantski, s izričitom namjerom da budu dobre i odgojne za djecu, to mene jako smeta, baš je pozerski.

Već i vrapci na grani znaju da je Zemlja previše zagađena i da je krajnji čas da prestanemo s prevelikom proizvodnjom, potrošnjom stvari i stvaranjem otpada. Zato čitajte djeci slikovnice o prirodi i ekologiji, kako bi od početka shvatili važnost bioraznolikosti, brinuli za životinje i biljke, i razmišljali što oni sami mogu učiniti kako bi život na planeti bio ljepši, zeleniji, održiviji.

Pogledajte video preporuku za slikovnicu 'Ovo je pjesma koja liječi ribe' Jean-Pierre Simeona i Oliviera Talleca. Priču o dječaku koji pokušava odgovoriti na pitanje što je to pjesma i time otvara brojne teme za razmišljanje – o poeziji i umjetnosti, ali i o empatiji, prirodi riječi, apstrakciji i raznim načinima gledanja stvarnosti, predstavlja Marija Ott Franolić.