Tokarczukova nas stavlja u drukčiju poziciju, njen zakon je onaj kantovski 'moralni zakon u meni', no ona za razliku od Kanta ne vidi nikakvo zvjezdano nebo nad sobom niti čitateljima, već nas proziva kao licemjere, u dilemi da li je prekasno za spas, jesmo li zakasnili na vlak za proverbijalne sretne krajeve, ili ćemo se kolektivno podaviti u vrtlogu licemjerja.

Svaka književna rezidencija polako ali sigurno mijenja mjesto na kojem se nalazi. A Odisejevu otoku to zasigurno treba. Posebno kada Međunarodna biblioteka poezije konačno otvori svoja vrata, koja će, po prvi put nakon nekoliko stoljeća, dati novi život otočkom kulturnom životu, iz kojeg se razvijaju svi drugi aspekti života kao takvog.

U Gromačinoj knjizi 'Mrtav rukavac rijeke Save' nema fabule u uobičajenom smislu riječi - zapravo se u ovakvom kontekstu taj nedostatak niti ne osjeti, jer je prije svega koncipiran kao laki, čitljivi putopis, što nipošto ne implicira banalnost. Više se radi o tihoj jednostavnosti jezika bez dramatičnih paroksizama u ritmu i tonu.

Ako poezija doista dolazi iz onostranog, onda je ova knjiga iskustvo blisko nadzemaljskog, mitološkog. Ona je puna zime, suprotstavljene toplini koja isijava iz ognjišta u kući, oko kojeg autorica okuplja likove koji su svojevrsni nosioci narativa u svakoj pjesmi, a to su članovi obitelji, bake i djedovi, koji su na granici između zemaljskog i prekogrobnog cijelo vrijeme, kazivači skrivenog i suptilnog u...

Kroz knjigu se suptilno provlači jedna konstanta: varijacije na temu odnosa sa roditeljima, mrtvima i živima, s njihovom zaostavštinom i načinom na koji nas ona određuje, nemogućnošću da od nje pobjegnemo. Neki od njih svjesno ili nesvjesno pretvorili su se u kopije svojih očeva, drugi svoj identitet grade kroz pokušaj da se u njih ne pretvore kada za to dođe vrijeme.