U Gromačinoj knjizi 'Mrtav rukavac rijeke Save' nema fabule u uobičajenom smislu riječi - zapravo se u ovakvom kontekstu taj nedostatak niti ne osjeti, jer je prije svega koncipiran kao laki, čitljivi putopis, što nipošto ne implicira banalnost. Više se radi o tihoj jednostavnosti jezika bez dramatičnih paroksizama u ritmu i tonu.

Trauma uvijek sa sobom nosi velike emocije, od kojih Gregur ne samo da ne bježi nego ih i koristi kao što slikar koristi boje, vidimo brojne nijanse koje povremeno provociraju prag čitateljske tolerancije na patetiku. No nemojmo to autoru uzeti za zlo: njegov junak nije slabić koji se bori sa tuđim očekivanjima, nego vlastitim unutarnjim demonima i razočaranjima, a to neizbježno sa sobom nosi ovakve...

Pasolinijevi stihovi, ako se izuzmu oni programatskog karaktera, poput Arijadnine niti vode u svijet u kojem, osim slobodne ljubavi, nema drugog zakona. Upravo onakve kakva je njemu samom bila zanijekana, i čiju je cijenu platio, kao i svi drugi koji su se borili za slobodu koja nikad nije besplatna.

Kroz knjigu se suptilno provlači jedna konstanta: varijacije na temu odnosa sa roditeljima, mrtvima i živima, s njihovom zaostavštinom i načinom na koji nas ona određuje, nemogućnošću da od nje pobjegnemo. Neki od njih svjesno ili nesvjesno pretvorili su se u kopije svojih očeva, drugi svoj identitet grade kroz pokušaj da se u njih ne pretvore kada za to dođe vrijeme.

Verhulst u romanu 'Nažalosnost stvari' uspijeva u onome što je osobina dobrih pisaca: simpatije čitatelja okreće u smjeru moralno i društveno diskutabilnih likova, dok su 'društveno prihvatljivi' u knjizi prokazani kao trogloditski malograđani.