Trauma uvijek sa sobom nosi velike emocije, od kojih Gregur ne samo da ne bježi nego ih i koristi kao što slikar koristi boje, vidimo brojne nijanse koje povremeno provociraju prag čitateljske tolerancije na patetiku. No nemojmo to autoru uzeti za zlo: njegov junak nije slabić koji se bori sa tuđim očekivanjima, nego vlastitim unutarnjim demonima i razočaranjima, a to neizbježno sa sobom nosi ovakve...

Pasolinijevi stihovi, ako se izuzmu oni programatskog karaktera, poput Arijadnine niti vode u svijet u kojem, osim slobodne ljubavi, nema drugog zakona. Upravo onakve kakva je njemu samom bila zanijekana, i čiju je cijenu platio, kao i svi drugi koji su se borili za slobodu koja nikad nije besplatna.

Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza, previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne...

Dok tadašnja patrijarhalna Katalonija primarnu funkciju žene još uvijek vidi kao majčinsku, Natalija predstavlja antipod emancipirane žene dvadesetog stoljeća: nametnute uloge joj ne smetaju previše jer je svijet u kojem živi ionako primarno ekstrapolacija onog unutarnjeg, zbog čega se granica između to dvoje malo-pomalo sve više gubi.

Glavna junakinja je djevojčica koja ratne godine provodi u Međimurju, u selu u koje se ne uklapa zbog ateizma svoje obitelji i njihovog članstva u bivšoj Partiji. Njezine priče - zapravo crtice - oslikavaju okrutnost male sredine koja ne tolerira drugačijost i pršti od licemjerja.