"More" je mreža čiji gradbeni materijal ruši hijerarjije između službene povijesti i kontrahistorije. Uz službeno pamćenje kolektiva supostoji protupamćenje. Epizodama iz vremena koje je činjenica da su njihovi aktanti u bivše vrijeme službeno ubilježena lica kao što su to Tito, Hruščov, Camus, Artaud, Krist, Abel, Atlas... učinila povijesnim vertikalama, Šalamun su-postavlja Lada, Bracu, Metku,...

Svrhe su malih stvari da se ne zatvore u mit o malenkosti nego da o sebi prozbore pomičući granice koje im, uvijek izvana, arbitrarno ucrtava jedan drugi proizvoljni mit: onaj o veličini, o velikome i velikima. Sama po sebi, ta velika priča koja je vlasnik, čuvar i risar granica, je prazna. Prazna je jer nju artikulira, pozicionira i konstituira moć. Niz "malih pjesama", krokiji kozmosa u čašicama i niske...

Tutekove se pjesme pitaju (baš kao i heroina Erin Brokowich): "Kako zelena bijaše moja dolina / prije svih nuklearnih gljiva koje niknuše / poslije kiše..."; ili se igraju u zrcalu uzajamne uzaludnosti: "streljački vod čeka da posljednju cigaretu popuši vod strijeljanih...", ili razaraju romantiziranu sliku Amerike dolazeći do nadasve originalnog zaključka da se radi o jednoj posrnuloj financijskoj državi...

A tko je Krste Juras, pitat će ne jedan naš čitatelj koji je, nakon što se je "zrigal natašće" u lavandin kakve nove Particije Kožulić, na užas kvarta, promuklo zarevao "Jubi san jubi vašu kćer", ili nedajbože "Nepal, Ganges, Brahmaputra". Znate one Ibričine!? A da ne govorim o neizlječivo edipalnim Dalmošima koji su, s krunicom u lijevoj i bevandom u desnoj, sa suzom u oku, pjevušili "Dobra ti...

Konfesionalna lirika Tijane Vukić, nakon što se ogoli u tekstu dvaju neujednačenih ciklusa ("Ukorijenjena u tebi" i "Ne spavam gola") disciplinira i "povlači" u naoko sigurne prostore spoznaje da "Svako lice skriva svoj dvor". Isprva prepoznata masi u koju ih guraju obveze svakodnevice: u redovima u banci, u liječničkim ordinacijama, privremeno izobličena u njih utisnutim mobitelima... lica se, svako od njih...

Budući se poetikom Frane Vlatkovića bavim od njegove knjige "Ubilježavanje poruka" (2007) i da sam već tada naglašavao da je autor najviše svoj kada se poduhiti svijeta haikua, ne mogu se slatko ne nasmijati danas, kada mi je, na bakarsku adresu, stigla njegova najnovija zbirka: zbirka satkana od čistih haiku pjesama. Iako "Zapisnik(u) bure" nedostaje urednička ruka koja bi iz njezina uknjižena oblika...