Topografija tekstom pripitomljene strasti i sentimentalizma isprva kreće putem kojim se je svojedobno marginalni Boccaccio odmakao od središnjeg Dantea situirajući njegov neolatinski diwan negdje uz strmu stazu, izvan urbanih dosega, gdje se je cijelih deset dana erotika utrkivala s tekstom, da bi na kraju autor »Decamerona« svijetu dokazao da je odvajanje erosa od teksta nepotrebno i pogrešno.

Uz knjigu "Odisejeve pjesme" poštar me je podario i knjigom s naslovom koji je disjunkcija: »Krilati kozorog ili ponoćne prijateljice« boja željeznog oskida srpa & čekića tek se naoko prepiturala u boju jantara koja se sljubljuje sa »zadržanom kaotičnom repaticom« (repatica u kaosu, što je to: je li to zvjezdana hobotnica, ili se sa svemirom posvadio Tesla iz Smiljana, pa svodom šara male Steve...

Čitatelj koji će za ovom knjigom posegnuti - a nju u ruke mora uzeti svatko tko poeziju čita, jer nakon ove knjige na našoj pjesničkoj sceni stvari više nikada ne bi trebale ostati njome netaknute-pitat će se tko je Nagulov u odnosu na Tanju? Iako odgovorno tvrdim da nemam pojma, kategorički tvrdim da je on subjekt Tanjine autobiografije koja je jedina istinska priča o njemu. Istinska zato jer sadrži sve...

Od mjesta do nemjesta nije baš sve u pokretu. Postoji jedna čvrsta točka. A ona se, barem tako misli Dževad Karahasan, zove Tamni vilajet. U njegovoj prirodi, kao i u prirodi svakoga tamnoga mjesta, stalno se nešto mijenja, i, nastavlja Karahasan, »...u njemu se moćni glas oglašava na razne teme, u njemu različiti putnici otkrivaju različite istine, uvijek u skladu sa svojom prirodom, te s razlozima i...

Načinjena od politike koju Pogačar vidi kao usud drugotnosti, povijest se ponaša kao camera obscura čiji akteri, poput onog Marxova Hegela, doista hodaju po glavi. Za razliku od povijesti Pogačara više zanima nešto što je Nietzsche zvao genealogijom, a Foucault arheologijom: ona siva zona još neposloženih čestica konkretnih događaja čiju izvornost i autentičnost naknadno nagrdi baš povijest namećući...

Samo po sebi, baš kao i jezik, more je neutralno. Ono što mu osigurava elemente uzvišenog, strašnog, nepreglednog, dubokog, mirnog, neukrotivog... je moru izvanjsko. Osim, naravno, ako poetika koju se odabere da se o moru govori svoju po-etičnost ne pokaže nediranjem njegove uzvišene veličine. A, ako ovakva odluka može biti produktivna za tretman mora, zašto ne bi bila i za tretman neizrecivih i uzvišenih...