Poetičnost (ne uvijek spretno) balansira na rubovima spomenarske lirike, nezgrapno poetiziranih pamlfleta i (ne uvijek za liričnost dobrodošlih) utega izlijeva, očito nagomilane, mudrosti. Ali, ako se složimo da humanost poruke i dobrohotnost duhovnog i filozofijskog ekumenizma može prevagnuti, tada ćemo posegnuti za priručnom kristalnom kockom vedrine i pjesniku oprostiti poetske nezgrapnosti.

Priča o nesumjerljivosti patnje bez obzira na njezino porijeklo i prepoznatljivost u vremenu možda je najmoćnija narativno-etička konstanta ovoga romana. Što boli više: saznanje da te partner vara s mjesnim trgovcem, da ti dijete u školu vodi novi tata, da te u vaginu penetrirati smije jedino vlastiti otac dok je za supruga rezerviran anus, umorstvo domovine, jezika, kulture, Koleta, Alije, ili pak sustavno i...

Čakavica koja se inkorporira u tijelo standarda više nije ono što inače u svijetu jezične policije jeste: anomalija, odmak od norme. Ona je ovdje suplement standardu s kojim supostoji na jednakoj razini. Zanimljivo je da Orlić izvrće i običajnu "grafogramatičku" normu, a ta je da se riječi u standardu inače pišu u verzalu dok se one u dijalektu, poput onih pisanih na stranim jezicima, pišu u kurzivu....

Osim lamenta za iza sebe ostavljenim prostorima žudnje iseljenika, »Zo bavulića« nam kazuje prepoznatljive pjesme o seoskim ridikulima, zaboravljivim nonićima ala Gervais kojima pipa koju posvud traže od početka vremena (i) pjesme, visi iz usta, događajima za koje nitko ne zna jesu li se ili ne stvarno zbili (poput onoga velom vaporu ki nebon naviga, a zapravo je eroplan) ali su toliko puta kroz priču...

U gradiranoj niski stihovnih minijatura koje ne iritiraju čak ni kad podsjećaju na mikropoetiku Maka Dizdara (malo se retina ježi kada se mudroslovno pegla po Tinu, ali ježenje retine nova je kategorija kritike koju ćemo jednom prigodom objasniti, a zasad nam je samo reći da značenjski podsjeća na kontekstualnu uporabu termina »epohalno« u poetici F. Nagulova, koja bode uvijek budne oči) Kordić svoj...

Bazdulj je sonetjer. A svaki njegov sonet, kao i svaka njegova priča, bremenit je pozitivnim predrasudama globalne erudicije. Ako sam u njegovoj prozi, pogotovo prilikom prevođenja iste, i osjetio balast pretencioznosti, to za sonete ne mogu reći. Iz jednostavnog razloga: sonet je, na početku milenija nastavka poništenja svijeta na kakvog smo navikli, sam po sebi, pretenciozan.