Poezija ove knjige odmakla je barem korak dalje od binarnosti partikularno - univerzalno i sintetizirala u jednu novu, od binarizama odvojenu kvalitetu. Ovdje je svemir u zavičaju, a zavičaj u svemiru... Panteistički obogotvoreni svijet čiji najmanji detalji materijalizacije duha (ježica s ježićima koja "piva Zdravomariju", kupina, burin z Urinja...) kao i beskuon (Mliječna staza i kolovoški roj ...

Ova je knjiga sasvim logičan nastavak koji dokumentira intelektualnu popudbinu autora organskog intelektualca koji je odlučio identitetnu potragu strateški na trenutak izmjestiti iz domene eksplikacije tjelesnosti teksta, u onu na koju se autonomija tekstualnosti u pravilu naslanja, a kolokvijalno se odaziva na ime intelektualne autobiografije. Uopće ne čudi što je u svijetu u kojemu su »silnici jedini kupci...

Tijelo kojega pjesnikinja daje na uvid i korištenje Ljubavi, bilo da se radi o koštanom ovitku u predjelu zdjelice, ili o rascvjetaloj koži »u podnožju rane na sjevernom dijelu (...) leđa«, u kriptokupletu pjesme »Ližući ranu« je – kaže pjesnikinja – »moja najveća bolest«, a »za bolest nema lijeka«. Bolest koja nije specificirana, osim što je tijelo, tako prestaje biti bolest kao...

Duboko subjektivno svjedočanstvo krize subjekta, pri samom početku knjige posreduje informaciju da je na pola svoga životnoga puta pjesnik na početku finalnog silaska u sebe koji zapravo sluti kraj pisanja njegove poezije, odlučio nešto/nekoga... čekati. U predvorju novog heorizma gdje "Jednodnevni heroj leži u bolničkom krevetu", junak naš piše: "Čekam da u mene uđe ribar i baci mrežu / koja...

Kirinove prikaze s početka knjige iskre neobično sugestibilno estetiziranu i intimiziranu psihopatologiju svakodnevice. Oni prolaze kraj i kroz nas, katkad su tako blizu da, ulazeći nam u prostor, prijete ući u prostor našeg tijela. Iako ih od sebe ne tjera, Kirin opetovano puta potcrtava poetizirane verzije jedne od temeljnih definicija slobode: moja sloboda prestaje u onom trenutku u kojem uđe u...

Begović nesumnjivo voli jezik. Ali, zašto to izrijekom ističe? Primjedba o pozicioniranju i repozicioniranju "dijalekata" unutar jezika možda čak i ne ide pjesniku. Dapače, u puno većoj mjeri, ona ide kulturi, odnosno u kulturi očito utkanoj, pretpostavljenoj sablazni koja zahtjeva pogovor koji kao da se opravdava pišući da voli, "dijalekte" upisujući ih u standard "kao da se ništa nije desilo"?