Kategorički imperativ Tomice Bajsića temelji se na paradoksu čvrstih vrijednosti pojmljenih kao niz opće dobrih pojedinačnih uvjerenja. Drugim riječima, ukoliko nam trebaju čvrste vrijednosti (a nije da nisu upotrebljive) tada nam trebaju jedino one koje se grade iz iskustvenih nizova valjanih (i dobrih) pojedinačnih uvjerenja. Primjer za ovo je tata Malog princa, Saint Exuperry; pustolov poput Tomice, onaj...

Nije Majdak prvi »starac« koji je mlad. Moj nono, isto pjesnik, rabeći sleng od sela silovanoga i na oltar ljudske gluposti u ime ekocida&profita žrtvovanoga grada Bakra, kada mu je bilo 90, odlučio je mekoću čakavice jednokratno rasparati snagom standarda: rekao je: »Bakar je mrtav grad«. Kužiš stari moj, »starcu« je bilo devedeset. Prestrašen klopki koje su mu iza sve povijenijih leđa spremale...

Politikom obestrašćeno lirsko ja s jakim epskim predznakom jedne kurčevite kulture simbol koje su Pas-Dobrica, Pudl-Draža i Pas-Mater-Milošević, pretvara se da, u potrazi za homo-satanicusom, za potrebe teksta, želi pripitomiti "psa". Pas se, mislim da nije presmjelo reći, ovdje javlja kao spona između čovjeka i homo-satanicusa - te balkanske inačice Nietzscheovog Nadčovjeka. Za autora homopoetikus je...

Radi se zapravo o svojevrsnom prologu u motivsku potku tanašne knjige koju čine tri ciklusa (pedesetak stranica) a koja se trsi ispričati sve zahtjevniju i pomodniju tajnu identiteta. Od nastajanja do nestajanja, od "minglanja" i pretapanja do rastakanja segmenata sebstva, sve to možemo naći u najnovijoj knjizi Branka Vasiljevića. No, kako to doživljava istovremeno zamišljena i stvarna »podeblja knjiga«...

Osim što očito, kako to proizlazi iz motivskog raspona okvira prethodne kritike, misli globalno i djeluje lokalno, Kordić i reciklira. Tako da, kada se govori o "Živome stroju" zaista treba zamisliti stroj kojega od viška glava ne boli, jer ovdje sabrane pjesme, prethodno objavljivane između drugačijih korica, kad ih se stavi na kup ili kamaru, ne ukazuju na sadržaj cjeline autorske pjesničke knjige....

Sve su riječi ispisane "na prvu loptu". Autorica kao da nema potrebu posegnuti za pjesničkim jezikom unutar običnog jezika svakodnevne komunikacije. A kada i posegne za uobličenijim, sofisticiranijim, pomalo baroknim izričajem, tade se izgubi u patetici pjesničkog nesnalaženja. Pjesništvo njezino nije samostojan estetsko-komunikacijski sustav lišen pragme lirskih poruka; ono je nedorečen medij za...