Dok u putopisu Ede Popovića istražujemo Švicarsku, kod Martine Divić putujemo Srednjom i Južnom Amerikom. Popovićevo pronicljivo oko u većini slučajeva fokusirano je na prostor u kojem su ljudi u manjoj ili većoj mjeri sporedni likovi, dok Divič gradi svojevrsnu galeriju likova koje susreće na svom putovanju.

Đurđica Čilić u tekućoj godini objavila je nekoliko novih naslova: pored prozne zbirke 'Vidimo se na papiru', to su još esejistička zbirka 'Radost tumačenja' i antologija moderne i postmoderne poljske poezije pod naslovom 'Drugog kraja svijeta neće biti', čijih je pjesama izbornica i prevoditeljica. A nakon što je ovaj tekst već predan za objavu Čilić je pred koji tjedan objavila i dnevničke zapise...

Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti.

Tričarije iz privatnih života rečenih velikana svjetske književnosti (i rjeđe filozofije) ne samo da mogu biti od koristi onima koji izučavaju njihov lik i djelo, već nam mogu pomoći u budućim prepoznavanjima tendencioznog, ideološki uvjetovanog pisanja o komu ili čemu. U tom smislu hrvatsko izdanje 'Intelektualaca' pohvalna je činjenica, tek uz napomenu da je šteta što knjiga ne sadrži popratnu...

Šoljan je postmodernizam praktično procedeovski iskušavao daleko prije nego su se hrvatski „naivni klerici iz barbarskih provincija“ dočepali ove praktične i teorijske zlatne koke. Ma koju razinu ili dio teksta u 'Romanci o tri ljubavi' uzeli razmatrati, susrest ćemo se s tipično postmodernim postupcima među kojima je najdominantnija ironija. Odnosno, s obzirom na svenazočnu dvosmislenost, najtočnije...