'Smatrao sam da povijesni akteri koje sam pratio zaslužuju biti 'junaci' svoje priče i svojeg doba, a ne kasnije povijesti ili života koje u svojoj mladosti možda nisu ni željeli ni priželjkivali. Ako mora postojati neka lekcija da bi priča bila vrijedna čitanja, onda neka to bude upravo ona o odbacivanju predodređenih povijesnih linearnosti, unaprijed zacrtanih teleologija i tiranije izvjesnosti.' (N. T.)

Jedan od razloga globalne popularnosti ove knjige vezan baš za vrlo precizan opis roditelja koji manipulira 'darom slobode' svog djeteta: tobože samo navija za mališanov uspjeh, pretvara se kako mu nastoji pružiti maksimum životnih mogućnosti, ali zapravo nikada ne prestaje emocionalno programirati svoje dijete, kradući mu elementarnu autonomiju.

Mlodinow se bavi obilježjima mišljenja koja u ljudi nisu nova, no uz razvoj tehnologije ih mnogi zanemaruju, a ona se ne razvijaju automatski, nego svjesno, radom na sebi, kao što on kaže, razvijanjem ”sposobnosti da se odustane od utješnih ideja i navikne se na dvosmislenosti i proturječnosti, spremnosti da se izdignemo iznad uobičajenog razmišljanja i preoblikujemo pitanja koja postavljamo, sposobnosti...

Nema spora da je ovo knjiga o vrlo važnoj temi, moći jezika i predstavljanja u politici i svakako će znatiželjnike, ako uspiju uhvatiti autoričinu nit (knjiga je sastavljena od raznovremenih tekstova i radova), potaknuti na veću suzdržanost i refleksiju o jeziku u političkoj komunikaciji. Jezik je onaj koji zavodi, koji stvara i koji svoju pravu moć krije u finim nijansama i detaljima, sitnicama koje život...

Nulte su godine za pjesništvo u hrvatskoj književnosti značile poetičku ravnopravnost o kojoj, kada su afirmacije posrijedi, dekadu poslije teško da je moguće govoriti. Za akademsku potvrdu ili osporavanje spomenute sumnje, međutim, morat će proći ponešto godina, usprkos recepcijskoj dinamici koja je, ulaskom u digitalno doba, znatno promijenjena, što u krajnjoj liniji, više nego ranije, podrazumijeva...