Iako biobibliografske podudarnosti upućuju na autobiografsku narav teksta, ime koje nosi pripovjedačica (a ne nosi autorica) upućuje na dadaistički readymade princip prenamjene neumjetničkog u umjetnički proizvod (sjetimo se primjerice 'Fontane' Marcela Duchampa), a u manjoj mjeri na navedeni utisak utječu i rečeni, iz 'stvarnog svijeta' moguće integrirani dnevnički zapisi i pisma.

Mlakićev roman 'Povratak Josipa Filipovića' studija je ljudskog karaktera i pozadine koja se krije iza fasade javnih ličnosti. Ako su u mraku sve mačke crne, onda je ispod kože svačija krv crvena, a njegov glavni lik pokušava sa sebe skinuti sve one simboličke slojeve koje na njega nataložila javnost pretvorivši ga u mitsku figuru kao i druge ljude sličnih sudbina, bez obzira za kakav su zločin odgulili...

Jednostavnost radnje, (ne)dovršenost fabule, baš kao i njena eliptičnost, odgovaraju sintaktičkom stanju jezika u čijim zasebnim rečenicama ne manjkaju elipsa, metafora i simbolika – uz dodatak, dakako, da je (ne)prepoznavanje simbola (ili pridavanje simboličkog značenja kojoj riječi/pojmu/sintagmi), u velikoj mjeri problem čitateljskog rakursa.

Roman 'Treća dob' jedna je vrst 'prirodne posljedice' autoričina profesionalna usmjerenja, radi se o polu dokumentarističkoj, no ipak fikcijskoj inscenaciji posljednjih mjeseci života velikog irskog pisca, koja meandrira između onoga stvarnog, činjeničnog, konkretnih dokumenata, i autorske imaginacije, uživljavanja odnosno oživljavanja svijesti vremešnog i odlazećeg starog čovjeka.

Zapravo je riječ o poprilično realističnoj slici kreativnog procesa u takvim rezidencijama: mjesto koje više puni kreativne baterije nego što na licu mjesta proizvodi zaokružen rukopis koji se kasnije može ukoričiti. Tu počinjem prvo od vlastitog primjera pa sve do tuđih, što i jest neka vrsta javne tajne, no to nimalo ne umanjuje važnost i utjecaj ovakvih iskustava na proces, estetiku i način na koji...