Suvereno baratajući dominantnim lokalnim koloritima unutar varijeteta (dalmatinske čakavštine i »krapinske« kajkavštine) Britvić je, možda i po "prirodnoj" inerciji osobnih dimenzija totalne kulture unutar nacionalne totalitarnosti štokavskog, dvadesetom stoljeću pokazao kako sva tri jezika-unutar-Jezika mogu supostojati. Ne kao veliki i mali, ne unutar izvanjezične hijerarhije, nego kao one male i...

Ne znam zašto, iskustvo bit će, ali kadgod vidim da neka knjiga izađe u nečem što samo sebe zove "posebna izdanja" zapitam se tko tu kome vraća koji dug i zašto. Posebna izdanja!? Da to uglavnom, a u nas sve više i u pravilu, znači uredničku ispriku (koja je i rubno nekulturna) za nekvalitetu pjesama osobe koja je, iz bog zna kojih razloga, nekoga iz procesa tiskanja u Hrvata, nečim zadužila, i kojoj...

Novi Lukićev roman, koji funkcionira kao neka vrsta društvene kronike, puno je čitkiji i pitkiji (dobro, i komercijalniji) od prethodnog ("Uzaludnosti" iz 1996. godine, op.u.), gotovo da bismo ga mogli zamisliti kao scenaristički predložak za neku od domaćih serija za široku upotrebu. U romanu se, naime, predstavljaju sudbine osam likova, čiji se životi, problemi, neuroze i frustracije izmjenjuju u zasebnim...

Teren na kojem Pavičić najsuverenije igra jest onaj socijalne zbilje koja u svim pričama igra ulogu detaljno, kritički i "stvarnosno" postavljenog backgrounda za obiteljske i pojedinačne sudbine, pri čemu se kao nenametljiv, iako prisutan pojavljuje i motiv rata. Vrlo često (možda čak i prečesto u smislu rabljenja istog motiva) Pavičić priču postavlja u kontrastu (i konfliktu) stari-mladi, pa njegovim...

Iz današnje perspektive s Brautiganom se čini sve u redu. Dapače, ako ste voljeli Harmsa, ako volite humor Thomasa Bernharda, „Lov na pastrve u Americi" mogao bi vam biti pravo otkriće. Brautigan sa svojim alkićima s klupice, svojim psihodeličnim nadrealizmom i ludim humorom, ozbiljna je figura američke literature, a u svojoj posvećenosti potocima i pastrvama i pravi nasljednik Hemingwaya.

Ispunjavajući svesastojnost ove knjige, poetika koja bi Nikolu Šopa i Rumija zajedno, rezistenciji njihova neprijeporna duha usprkos, mogla pretvoriti u mišung Oprah Winfrey i Alke Vuice, mic pio mic onih 30 u hladu pretvara u pregrijanu spoznajnu maglicu koja se stere nad morem Mediterana, tom kolijevkom zapadne misli i trgovine, i čitatelja, na ćilimu oblaka od stiha, oponašajući egzistencijalno-spoznajni...