Pisati o zločinima, kao u slučaju «Sonnenscheina» o stradanjima talijanskih Židova, logorima smrti ili Lebensborn djeci koja su, otimana od svojih pravih roditelja, trebala poslužiti monstruoznom planu o stvaranju arijevske nad-rase, za Dašu je Drndić pitanje savjesti; u njezinom je spisateljskom credu naime duboko upisana potreba, gotovo krik, da književnost nije zabava, već propitivanje univerzalnih...

Kronična besparica, totalna bijeda, prostitucija i svijest o tome kako se uopće nije trebalo nikamo otići, a kad se već otišlo onda je jedini izlaz odlaziti i dalje, u Švedsku, u nepoznato, negdje gdje bi život jednostavno mogao biti bolji – takav je svijet Karakaševih junaka. U takvome svijetu, dakako, svađe među supružnicima, nemanje sluha za dječje potrebe, generacijsko nerazumijevanje i dr....

Škole su mjesta otvorenog i prikrivenog nasilja; svugdje i uvijek. Bernhard je to nasilje iskusio u najgore vrijeme: u nacionalsocijalističkom školskom sustavu četrdesetih. Kako kaže, prvo je bio podvrgnut «nacističkoj povijesnoj laži», a onda je na njeno mjesto došla «katolička povijesna laž». Njegova «kritika» gimnazijskog sustava radikalnija je od Šuvareve: srednje škole treba ukinuti, kao i sva...

Smještajući svoje prve romane u drugu polovicu XIX stoljeća Sarah Waters ih je smještala u vrijeme društvenog konstruiranja homoseksualnosti. Ako je XIX stoljeće doba «rađanja nacije», vrijeme zračnog blitza je doba romanse. Strah od smrti i bijeg u ljubav nije samo privilegija heteroseksualaca. Bombe padaju jednako na sve. Ako se hetero parovi mogu voljeti ispod baražnih balona i reflektora, zašto ne bi...

Nada Gašić relativno je spretno uklopila svu tu građu u cjelinu, iskazujući se stilski i jezično daleko od debitantskih prosjeka na kakve smo navikli, vješto diferencirajući svoje likove i jezikom koji govore, a ukoliko joj tražimo točno mjesto u redovima recentne proze, mogli bismo reći kako joj je nekako najbliža senzibilitetu tzv. «splitske škole» i socijalnoj satiri. Njezini junaci uglavnom su...

Dok piše o južnjačkoj robovlasničkoj farmi Geraldine Brooks je vrlo blizu opravdanja svoje teme. Gospodin Clement, vlasnik farme «progresivni» je rasist, on ne misli da je robovlasnički poredak nepromjenjiv. «Čak se i veliki Aristotel prevario kad je tvrdio da niti jedna rasa osim Helena ne može postati civilizacijom. Pa ipak smo ovdje, vi i ja, čiji su preci plavo obojani divljaci koji su glodali kosti...