Bagić u više navrata o sebi i drugim kritičarima piše kao o kroničarima poezije – onima koji, s obzirom na rečenu inflaciju, nastoje držati korak primarno pokušavajući konstatirati činjenicu da sva sila naslova ne znači puku statistiku: posrijedi su knjige koje imaju svoj identitet, a od kojih su, neovisno o kvalitativnom aspektu, mnoge recepcijski zanemarene, dok su neke neopravdano hvaljene.

Je li svaki odgoj oblik indoktrinacije? Svodi se na vrijednosti koje prenosimo na svoju djecu, dok tek rijetki znaju da su predrasude roditelja preveliki teret za dječja ramena, što ih ne sprečava da majčino mlijeko truju ideologijom koja nas od samog početka uči tribalizmu oštrih bridova i gradnji debelih zidova umjesto otvaranju prozora. U tome je i dirljivost scena kada djeca pokušavaju proniknuti tko je...