Netko će se zasigurno s ispovjednim tonom pripovjedačice suživjeti, nekom će taj ton možda biti iritantan, no njegovu sposobnost da kod čitaoca izazove emocionalnu reakciju nipošto ne treba podcijeniti. Baš kao što to učiniti mogu brojne reference na dekadu koja je, s izuzetkom južnoslavenskog prostora, bila sretan trenutak za djevojke i mladiće zapadnog civilizacijskog kruga.

U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

Enciklopedijska forma poslužila je Bogišiću da uz pomoć jednostavnih iskaza iskaže gotovo sve o lokalitetu koji je svijet za sebe jednoga svijeta za sebe. Koliko je Dubrovnik poseban u odnosu na Hrvatsku i okolicu, toliko su Konavle posebne u odnosu na Dubrovnik. Svaki je odlomak u ovoj knjizi posveta toj posebnosti.

Ivan Herceg izgubljenu nevinost svijeta ne pronalazi na aerodromskom šalteru za izgubljene stvari nego ispod površine, u metatekstu bez pretenzija. Nemilosrdan je jedino prema sebi, ali ta svojevrsna autodestrukcija je alat oslobođenja, a ne kazne. Ako uopće postoji, konačna poruka i dilema 'Duhova iz zlatne omče' je vjekovječni prerogativ nepripadanja, otpor tribalizmu svake vrste i njegovih nuspojava.

Popovićevi ukoričeni eseji predstavljaju – osim ekspozea ljubavi prema muzici – i ono što običavamo nazivati svjedočanstvom vjere. Međutim, neovisno o čitalačkoj poziciji, ova knjiga je i neupitno svjedočanstvo muzike – poučno i nadahnjujuće – koje mnogima može poslužiti i kao vodič kroz žanrove/etape muzičke evolucije u 20. stoljeću i dalje.