Južnokoreanska spisateljica Han Knag uspjela je neobičnom romanesknom formom, sažetim izrazom koji teče naizgled lako te nizom metafora, postaviti temeljna pitanja o ljudskoj biti, o međuljudskim odnosima, odnosima ljudi i prirode, nasilja i radikalnog nenasilja.

Keret u svojim prozama uvijek teži jednostavnosti izričaja i apsurdu. Kod njega nikada nećete pročitati sulude poetske pasaže ili struje svijesti, svoje sumanute svjetove iznosi opuštenim, uvijek pomalo ironičnim tonom. Njegov je humor rijetko kad slapstick varijante, neposredan je, rijetko prvoloptaški, dolazi iz apsurda situacije u kojoj se nađu njegovi protagonisti.

U četverokutu autorske svijesti, zbilje, lirskog subjekta i jezika i očituje posebnost Valentova pjesništva. Naime, autorska svijest na neki način kontrolira i komentira sve što ulazi u tekst, ona određuje intonaciju i perspektivu kojima se motri zbilja i tretira jezična frazeologija, kojima se motri objekt i svi s kojima se on susreće.

Upravo svojom ekscentričnom srdačnošću Medo će spriječiti drvosječu u naumu da sruši, odnosno usmrti jedno stablo. Odlučan da spasi napadnuti bor, domislio se pojesti zlikovca, ali nije se ipak mogao suzdržati da ga od srca ne izgrli, što je bilo više nego dovoljno da ovaj nestane bez traga.

Lidija Dimkovska u oba se romana usredotočuje na tematski čvor nepripadanja, isključenosti, otpadništva, ukratko - drugosti, koja kod njezinih protagonista može biti nacionalnog, vjerskog ili ekonomskog predznaka. Zaokuplja se animozitetom između Makedonaca i Albanaca, katolika i pravoslavaca, antagonizmom istoka i zapada ili pak pojedinih sastavnica nekadašnje Jugoslavije, a u užem smislu nepovjerljivosti...