Ugrešić iz svoje pozicije vidi akutno jasno. Obilno crpeći iz popularne kulture (novog mitološkog polja), politike, klasika, ruske avangarde itd., i atletski skačući s jedne asocijacije na drugu, Ugrešićkini su eseji tamno ogledalo ispisano kroz optiku iščašenosti ili izglobljenosti. Iz perspektive koja bi nam svako toliko trebala biti prepisana kao lijek.

Pretežiti dio čitateljske publike savršeno je zadovoljan šarmantno napisanom knjigom koja pripovijeda neobičnu i dirljivu priču. Roman Delie Owens iznimno se dopao onima kojima je književnost način razonode i onima koje ne zanima pretjerano upravo ono književno u samom djelu. Zato je sud široke publike vrlo pozitivan, dok je kritika suzdržana u ocjenama te je vrlo daleko od ocjena da je to 'knjiga godine'...

Za Bodardičine protagoniste na prvom je mjestu odgovornost prema obitelji, potom prema caru, a sebstvo je gurnuto u prikrajak, možda nezadovoljno no pacificirano nekom od stotina dostupnih distrakcija. Bodard svoj svemir ne piše kao anti-utopiju, niti se išta od spomenutog nameće kao primarna tema. Svijet je dan i u njemu se može samo egzistirati na rođenjem ili zaslugama dodijeljenom mjestu.

'Orkestar manjina' knjiga je o cijeni koju smo spremni platiti za ljubav i okrutnosti društva prema onima koji se na to odluče. A u pretrpanim imigrantskim čamcima oko talijanske Lampeduse sigurno se krije još mnogo priča kao što je ova. Upravo u tome leži vrijednost autora poput Chigozia Obiome: da bismo ih čuli, netko ih mora napisati.

Priče Marije Pilić balansiraju na rubu zbilje i mašte, stvarnosti i irealnosti, i sa situacijama kad nadrealno probuši opnu stvarnosti i izmakne tlo pod nogama akterima priče. Ali, i unatoč tome priče i dalje ostaju usidrene u našu prepoznatljivu, postojeću, aktualnu stvarnost i ostaju u granicama mogućeg i iskustvu poznatog, unatoč određenom pomaku, a koji, kako se redovito pokaže, uzrok ima u sferi...