'Sonjka' je istodobno šašavo suvremena i divno starinska, priča o nesretnom preklapanju pozicije žrtve i junakinje, o primitivizmu i svireposti, o banalnosti sitne ljudske zloće i neiskorjenjivosti apsolutnog zla, a iznad svega, o radosti življenja, usprkos svemu. Karpowicz balansira između opore doslovnosti i značenjske zabašurenosti, dok nas šeće amo-tamo kroz Sonjkinu (nad)realnost u kojoj je ta žena...

Obje knjige predstavljaju kvalitetna publicistička djela u kojima autori svojim pristupom fenomenu usamljenosti – bilo filozofskim u Svendsenovu slučaju ili psihologijsko-neuroznanstvenim pristupom u Spitzerovu slučaju – omogućuju da u njihovim raspravama mogu podjednako sudjelovati kako stručnjaci tako i čitatelji namjernici koji su zainteresirani za ovu temu.

Thoreau nije bio 'Einstein prije Einsteina', nego naprosto bistar, oštroumni hrabri društvenjak. Ali je svjedno još prije skoro dva stoljeća razumio da je sve energija. Opisao je put od topline uslijed sagorijevanja tvari u tijelima životinja, preko užasa čovjeka pred 'svijetom hladnoće', čovjeka frustriranog problemima s vatrom, nastambom i hranom.

Philippe Claudel čitatelja suočava sa sljedećom situacijom: na vrata nam pokuca netko tko očajnički treba našu pomoć, mi ga momentalno procjenjujemo kao potencijalnu prijetnju, čak ne kao životnu ugrozu, nego naprosto remećenje komocije. U atmosferi neznanja, apriornog straha i maksimalne fokusiranosti na osobnu mikrosituaciju, nestaje ljudskosti i suosjećanja, a kad toga nema, ne može biti ni života,...

Ozov roman mami mješavinom privatnog i javnog, onim što se tiče Fime kao pjesnika ili zavodnika i onim što se, zahvaljujući njegovom maksimalističkom osjećaju dužnosti, tiče njegovih židovskih sunarodnjaka, pa posredno i neposredno cijelog svijeta.