Literarni mikrokozmos Zorana Malkoča glasan je i kakofoničan, kadrovi široki, pejzaži razvedeni, scene masovne i pijane od švenkanja, a poneku intimniju sliku, jer ima i takvih, valja promatrati duže, pažljivije, zbog fine nijansiranosti karaktera i odnosa.

Nigdje na vidiku nema Gandhija, kako bi nenasilno izbavio robove iz njihovih lanaca. Ne preostaje ništa drugo, nego uzeti vlastitu sudbinu u vlastite ruke i udariti ondje gdje najviše boli, kada više ne postoji ništa što bi mogao izgubiti. Potpuna rezignacija kao put prema spasenju, koje ne izaziva više nikakve emocije jer je njegova cijena bila previsoka.

Svoje će univerzume Žeželj graditi od sjena, aluzija, metafora, zaustavljenih pokreta, slutnji i apsurda - jezik će često stavljati na drugo mjesto, a nekad mu ni neće dati prostora – i takvima će im se, svakim novim stripom, uvijek ispočetka vraćati, nadograđujući sad ovaj, sad onaj detalj ne bi li, nekad u budućnosti, zatvorio gestalt i dobio kompletnu sliku svijeta pretočenog u strip.

U Gromačinoj knjizi 'Mrtav rukavac rijeke Save' nema fabule u uobičajenom smislu riječi - zapravo se u ovakvom kontekstu taj nedostatak niti ne osjeti, jer je prije svega koncipiran kao laki, čitljivi putopis, što nipošto ne implicira banalnost. Više se radi o tihoj jednostavnosti jezika bez dramatičnih paroksizama u ritmu i tonu.

Ohrabrujuće osvjedočiti se da postoje pisci poput Velibora Čolića, koji znaju učiti iz tajnih arhiva književnosti, i koji će i sami, na pravi način, ne samo znalački već i bez životnih zadrški, prionuti na posao. I junak njegova romana neprestano poseže u nepregledni 'hambar' književnosti, u tu kozmičku biblioteku čije djeliće nosi sa sobom kao vrst zamjenske krunice, ili amajlije…