Bagić u više navrata o sebi i drugim kritičarima piše kao o kroničarima poezije – onima koji, s obzirom na rečenu inflaciju, nastoje držati korak primarno pokušavajući konstatirati činjenicu da sva sila naslova ne znači puku statistiku: posrijedi su knjige koje imaju svoj identitet, a od kojih su, neovisno o kvalitativnom aspektu, mnoge recepcijski zanemarene, dok su neke neopravdano hvaljene.

Je li svaki odgoj oblik indoktrinacije? Svodi se na vrijednosti koje prenosimo na svoju djecu, dok tek rijetki znaju da su predrasude roditelja preveliki teret za dječja ramena, što ih ne sprečava da majčino mlijeko truju ideologijom koja nas od samog početka uči tribalizmu oštrih bridova i gradnji debelih zidova umjesto otvaranju prozora. U tome je i dirljivost scena kada djeca pokušavaju proniknuti tko je...

Lujanovićev roman je i bravurozna posveta snazi žene/majke koja, kao glava kuće, čini sve da bi porodici osigurala kruh na stolu i krov nad glavom. Utoliko će sudjelovati u 'proizvodnji instant Hrvata', čime s jedne strane osigurava izvor prihoda nužan za preživljavanje, a s druge spašava živote ljudima prema kojima birokratski aparat gaji sve manje razumijevanja.

Sršen je uspio ostati barem stepenicu iznad memoarističkog žanra prepunog predvidljih emocija a mnoštvo kolokvijalizama oživljava grad i na jezičkom, a ne samo arhitektonskom nivou. Od svega što se u knjizi nalazi, možda je upravo to najvrijedniji element koji čitatelju otvara vrata u kulturu življenja i mentalitet koji se najbolje manifestira upravo kroz jezik.

Putevi su ranijih naraštaja obično započinjali na planini ideala, dok kod današnje mladosti, čemu roman 'O neuspjehu i nebitnome' doprinosi kao vrijedno svjedočanstvo, visinskih priprema za život uglavnom nije bilo. Pritom ne zauzimam kritičku poziciju, barem ne prema dojučerašnjim klincima koji su humor iz Mućki ili Seinfelda zamijenili tajanstvenim minimalizmom mimova, već prema nama koji smo bombama...