Ali Smith ozbiljna je autorica na čiji rad vrijedi usmjeriti pažnju, a dilemu zavodi li njen pripovjedački 'neuroticizam' ili pak iritira, razriješit će svatko za sebe. Za zaključiti je da je 'Zimu' lakše prigrliti, prohodnija je, fluidnija, duhovitija, toplija, no dojam pristupačnosti ovog toma možda je naprosto rezultat ponavljanih razmišljanja o prethodniku ('Jesen').

Danny Goldberg čitateljima, dakle, neće podastrijeti novi pogled na Kurta Cobaina, neće čak niti baciti novo svjetlo na stare, već dobro upamćene vizure, ali proširit će sliku o glazbenoj sceni s kraja osamdesetih i početka devedesetih i pokazati kako je izgledao život u grotlu nečega što će kasnije prerasti u legendu.

Jasno je vidljiva evolucija Laâbijevog književnog i ljudskog sebstva, jer s vremenom dovodi u pitanje ideale i ideje koji su presudno utjecali na njega. Možda bi se to moglo proširiti i na vrijednosti zajednice u kojoj živimo, ali upravo takve stvari od autora stvaraju disidenta, kao što je pokazao i Laâbi. A za to treba hrabrosti, jer zahtijeva izlazak iz udobnosti vlastite zone komfora.

No, prije svega, knjiga je ovo o granicama. Njihovoj poroznosti s jedne, i nepropusnosti s druge strane. Granica oko kojih se pregovara i cjenka želimo li opstati u bilo kakvim odnosima, koje moraju biti fleksibilne koliko i jasno definirane, i zbog kojih ponekad balansiramo na oštricama noževa poput cirkusanata u šatoru postavljenom na kakvoj periferiji.

Na drugoj razini roman govori o slobodi izbora u izazovnim vremenima. 'Kakva sloboda, u punom smislu riječi, može postojati bez pouzdanja u vječnost?' pita se Camus u Mitu o Sizifu. Jer, čovjek je samo prividno slobodan, to jest, vjeruje da je slobodan sve dok još uvijek računa na neku budućnost i dok mu se čini da barem do neke mjere ima kontrolu nad onim što će se dogoditi.