Priče Delimira Rešickog neobičan su spoj emocionalnosti i stiliziranosti na razini gotovo pojedinačne rečenice i oštre ironije prema natruhama zbilje koja ponekad ostaje samo pozornicom, a ponekad vrlo nasilno prodire u svjetove njegovih prekrasnih gubitnika. Stoga one možda ostavljaju privid nekakvog «starinskog» literarnog koncepta, u kojem još postoje lokoti ljubavi kao zavjeti vječnosti, no prava je...

Krajem osamdesetih Eugenides se ozbiljno bavio mišlju da postane svećenik ili redovnik. Sve je to, zapravo, izgledalo poprilično konfuzno: odrastao u obitelji pravoslavnih korijena, krenuo je na put u budističku Indiju, i tamo se pridružio katoličkoj sljedbi Majke Tereze. Ipak, nakon tjedan dana dobrovoljnog rada odustaje od života posvećenog nemoćnima. Poražen u svojoj potrazi za životom u vjeri,...

Dortina mi je knjiga još jednom potvrdila da izmišljaj prethodi zbilji. Posložena biblijski i psalmično, svaka u svojoj boji, pjesma za pjesmom sugerira intelektualnu kvadraturu duginih boja. I govori o nesumjerljivosti. Na prelijepo nepodnošljivo lagan postsubjektivistički način. Kako? Ovako: U pjesmi »Mi ptice, a ribe, a riječi« Dorta Jagić rekonstruira kreacionističku priču. Ili je možda samo čita...

Jedina istina ovoga romana implicitna je sumnja okupljena oko riječi kojima se nastoji prikazati emociju kojom se može iskazati ono neiskazivo. Prepletanjem tri sudbine (liječnika, mlade Bosanke i starijeg mirovnjaka) prikazuju se njihove osobne borbe s demonima rata. Malo se nategnutom stoga čini ona liječnikova „uljuljana u stvarnost“, ali to ne umanjuje čistu emotivnost kojom je natopljena naracija...

«Anastasia» je roman u kojem se izmjenjuju i sklapaju prilično oprečne dionice – tipične birtijaško-frajerske «stvarnosne» epizode, «meke» ljubavne scene u kojima se na trenutke mijenja i pripovjedačka vizura, psihoportreti, zaokružene priče koje ispisuje glavni akter, a sve su one, nekada slabijim a nekada vrlo snažnim intenzitetom sučeljene s povijesnom pričom o opsadi i osvajanju Carigrada,...

Nakon poezije i reportaža, političkih eseja i proze, Paterson se okušao i u komediji, a ovaj je roman ujedno i njegov prvi pokušaj za širim priznanjem. "Kuhanje s Fernet Brancom" odlična je satira. Paterson ne piše izravno o toj kičizaciji lokalne autohtonosti. Roman nema ideološkog ekstrakta. Nema čak niti izraženijeg globalističkog konteksta. Sve što se treba reći, plasira se kroz humor. Onako,...