Novi Stipanićev roman kao da je intuitivno objavljen u najboljem mogućem trenutku: u vremenu čiji je javni diskurs obilježen mogućnostima i rizicima vezanim za suvremenu tehnologiju, društvene mreže, umjetnu inteligenciju i ekologiju, stoga se knjiga može čitati i kao neka vrsta dalekog rođaka ideje pokreta Extinction rebellion, jer oboje govore o istim problemima.

Mani Gotovac oduvijek je umočena u tekst, bavi se kritikom, piše esejistiku, ali relativno kasno ulazi u fikcijsku prozu. Miješajući fikciju i fakciju ona zaranja do dna, ne boji se mraka, bespoštedno se razotkriva. Pa je tako ovaj roman, a proteže se kroz više od četiri desetljeća, i ogled o prolaznosti. Zanimljivo je čitati kako o starenju razmišlja netko tko je toliko proživio, a tako je mentalno...