Tankoćutniji čitatelj oprostit će autoričino stilističko vrludanje svojstveno nekako više tipu postmodernističkog eklekticizma, a manje stvarnoj tekstualnoj potrebi. Može li književnost oblikovati izgubljenog čovjeka čitatelji će već sami procijeniti izležavajući se negdje na nekoj pješčanoj plaži ili skapavajući na užarenom asfaltu.

Odgovornost, koju zagovara Tarkovski, ne poznaje perspektiva moderne estetike u kojoj se ona najčešće trojako shvaća: kao odgovornost prema originalnosti i osobnoj metodi, kao odgovornost prema slobodnom stvaranju i kao odgovornost prema društveno-političkom idealu.

Svaka od autorica rezolutno bježi od idealizacije obitelji i radikalno zasijeca u dogmatsku nepovredivost jednog cenzuriranog prostora, naime, ideje majčinstva kao ultimativne realizacije svake žene pri čemu baš ništa ne smije poći krivo, a kakvu propagiraju konzervativna društva, licemjerne babe, zastarjele slikovnice i reklame za deterdžent.

Za razliku od Magrisove kulturološke freske, ovdje je riječ o puno intimnijoj, osobnoj priči Helene Sablić Tomić, iako je (pod)naslovljena gotovo identično: 'Dunavom'. Umjesto kroz biografiju kontinenta, protičemo kroz biografiju autorice koja je istovremeno i dirljiva posveta rijeci. 'Kartografija ljubavi' nije klasična dnevnička proza, no pripada onome što bi se moglo nazvati autobiografskim atlasom.

'Kotlovnica' Bonislava Kamenjaševića knjiga je u kojoj se autor vrlo uspješno uhvatio u koštac ne samo sa pisanjem o suvremenom svijetu, nego i o mogućnosti da o tom svijetu autonomno i suvislo govorimo kroz književni tekst. Ovo je knjiga koja je na idejnom planu jako poticajna, a koja je i stilski vrlo dobro izvedena.