Da bi čitanje postalo dio dječje svakodnevice, njihova potreba i užitak, treba im puno čitati, kupovati im knjige, voditi ih u knjižnicu, postaviti im niske police u stanu, odrediti fotelju koja je samo za čitanje, pričati im priče, puno priča, pa još malo priča i nukati ih da ih sami pišu, da ih sami izmišljaju, da maštom obogaćuju svoju svakodnevicu.

Svaki zapis ove knjige došao je od žive vatre, od pokušaja da se život živi na vlastiti način, da se očuva autentičnost, povjerenje u svijet čak i kad se naizgled čini da nas taj svijet više ne može ni primiti ni utješiti. Jer iznad svih tih ponora stoji, kako Olja piše, ne brvno, nego olovka i mi smo sigurni da u svakom trenutku preko nje možemo prijeći bilo koju provaliju.