Kod prodaje vrlo je važno poznavati slikovnice i knjige koje se nude kupcima. Samo tako se mogu prodati kako strani, tako i domaći autori. Ima ljudi koju u knjižaru uđu i već unaprijed znaju što žele, a ima onih koji obave kupnju na temelju naše preporuke. Upravo to je naša najjača konkurentska prednost.

Moji likovi su otisci svih mojih događaja kroz život i smatram ih fragmentima vlastitog života – tako promatrano, oni nisu ništa drugo nego autobiografski. Neke sam prisvojila, ali ne kao zla maćeha pa ih iskorištavam, već kao dobra pomajka koja ih može razumjeti. Već ranije sam rekla da tekst mora imati uporište u istini. Nečijoj. Ne nužno mojoj.

Poezija te odredi tako što promijeni način na koji doživljavaš sve oko sebe, ne nagradom koja dođe onda kada si već do grla u poeziji i iz nje više ne možeš izići. Poeziji me prvo privukao zvuk riječi, a tek zatim njihov smisao. Kasnije, čitajući sve više, budila je u meni niz malih eksplozija. Neke pjesme i danas čitam samo u pokretu, šetkajući po sobi. Poezija me još uvijek uznemiruje, a to što...

Podosta sam odmaknuo pišući novi roman – roman o starenju, o starcima koje vidim kao izdajice života, ljude u uspomenama, blokirane u prošlosti koja ionako nikada nije postojala, ljude koji svi postaju jedan te isti starac, likom i mišlju, i pitam se kako su to sebi mogli dopustiti. Proklinjem ih – kako ste to mogli sebi dopustiti?

Djelo koje gledamo je samo prijekcija nas samih. Čitamo svoju vlastitu priču. Ono što ja pročitam nikad neće biti isto kao ono što vi pročitate. Oduvijek me kod čitanja fascinirao onaj nevjerojatni osjećaj da se knjiga obraća isključivo vama. Čujete onaj glas koji vam čita. A ako još ne čitate jer ste premali, slika vam govori sve.