To je pak zato što priča mora biti iznad svega. Priča je ta koja je bitna. Ona uspijeva ili ne uspijeva prenijeti poruku, ostvariti svoj cilj, svoj san. Kako bi to jedan filozof koji je radio kao bagerist u znanstvenoj stanici na Južnom polu, rekao – „kroz naše snove, možda, svemir postaje svjestan sebe i svoje veličanstvenosti.“

Etika je sama po sebi prilično neumoljiva stvar i nema osobite obzire ni na naš individualni osjećaj sigurnosti ni na našu potrebu za slobodom. Naše neetične odluke mogu se tumačiti psihologijom, opravdati ideologijom, religijom, ili jednostavno nevoljom kad smo prinuđeni birati samo između dva zla; no odluka će i tada ostati neetičnom. Možda je to jedan od najtragičnijih aspekata ljudskog postojanja.

Fizičar sam, i često me pitaju što je zajedničko fizici i poeziji. Na to odgovaram da fizika, poezija, filozofija i bilo koja druga znanost ili umjetnost imaju zajedničku početnu točku u onom trenutku kad je čovjek prvi put usmjerio svoje oči prema noćnom nebu. Takve me vrste tema i pitanja pokreću i to je ono o čemu pišem – što ovdje radimo i zašto. To su vječna pitanja od kojih smo sagrađeni.

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

[SJEĆANJE] Svi su se povukli, a meni je preostalo vrlo malo vremena, prema tome neka bude naslov cijelog ovog razgovora: Nemam više vremena! Pa onda žurim izreći ono što nisam stigao do sada, a to je da je hrvatska književnost bila i ostala beznadno provincijska, provincijalna, jadna. Ja sam onaj koji u njoj traži novoga Ujevića, Marinkovića, Krležu, Desnicu. I ne mogu ga naći! Ne mogu ih više naći....