Dobri nam pisci omogućavaju uvid u ljudsku sudbinu, u njihovim djelima prepoznajemo ono što smo i sami slutili i osjećali, možda slično i doživjeli, ali nismo to osvijestili, ili nam otvaraju skroz nove spoznaje o ljudskoj prirodi, kakve još nismo imali priliku sami otkriti, no ne nameću nam svoje moralizirajuće stavove.

Biološko dijete postalo nam je obaveza. Ako žena ne može roditi, nešto s njom suštinski nije u redu. Industrija plodnosti ne uništava samo živote žena koje se odlučuju biti donorice, nego i prilike tisuća djece u istočnoeuropskim sirotištima! Posvojeno dijete ruši ideal biološke obitelji i sad, kad se ukazala prilika za genetski modificirano dijete, rijetki žele posvajati.

Treba moći pisati o svemu – i o boli, i o nasiljima, o ratovima i o smrtima, kao što to moraju moći sve vrste umjetnosti od glazbe, slikarstva, filma. U nijednoj umjetnost ne smije biti zabranjenih tema – o svemu što je u čovjeku i oko njega, taj isti čovjek mora moći govoriti kako bi postao bolji prema sebi i bio nježniji prema drugome.

Za ovo je društvo možda mrtva feministkinja najbolja feministkinja. Književno tržište ne voli feministkinje, one su vrlo neugodne i glasne, žale se i pokazuju brojke nejednakosti, društvu ukazuju na ono što je pogrešno. Mrtve su feministkinje, poput Simone de Beauvoir, prisutnije u medijima, hvaljenije od kritike dok su one žive teško podnošljive.

[ DOBITNIK MEĐUNARODNE NAGRADE BOOKER 2023 ] Ja želim pričati priče upravo o onome što je netrajno, što je danas živo, a uskoro može umrijeti. Upravo to me zanima. I čovjek je takvo biće. Za ostale velike stvari postoje spomenici i piramide. O njima nemamo zašto razmišljati. Ali čovjek koji je usamljen u svojoj sobi u tri sata popodne je onaj koji mene zanima.