Siguran sam da smo zapravo vrlo okrutna stvorenja. I vi i ja i njemački nacist načinjeni smo od istog materijala. Kad smo u prilici živjeti u normalnim uvjetima, s poteškoćama, ali bez velikih povijesnih potresa, sposobni smo utišati životinju u sebi. Ali postavimo li na čelo nacije luđaka kakav je bio Hitler, sve je moguće.

I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu 'pametne', one su žive.

Duboko vjerujem da je privatnost područje političke borbe. Svi smo mi kulturološki uvjetovani, svi smo mi proizvodi onoga u što su nas oblikovali obitelj, škola, društvo i zajednica. Naša privatnost ne može se promatrati odvojeno od svega toga, a odgovor na pitanje javnog i privatnog još je izazovniji u ovom novom, digitalnom dobu.

[ IZ ARHIVE - 2021 ] Mliječna staza je prizor koji vas uzburka, ili krijesnice u lipanjskim noćima, a posebno vas jako pogodi kad osjetite da ste dio toga. Možda je to gorivo koje me danas pogoni da pišem, ta svijest da nisam istrgnuto biće, već da sam neodvojiv dio svega što postoji, cjeline, svemira, nazovite to kako hoćete.

Radost nas ne potiče na razmišljanje nego na dionizijsku opijenost samima sobom, dok poraz u sebi ima neku apolonsku suzdržanost, sklonost prema refleksiji. I zato pisanje može imati, a za mene i ima, terapeutsko obilježje, ne u smislu da bih se njime pokušao rasteretiti nečega što me tišti, jer književnost je za mene nešto ozbiljno, poziv, umjetnost, nije tek oblik autoterapije.