Svijet je danas raspadnutiji, odnosno rasprsnutiji i disparatniji nego je bio ikada u prošlosti. Meni osobno jezik oduvijek služi kao uporište i utočište, uz moju obitelj, najčvršće koje imam, ako je u životu uopće išta čvrsto. Ali ako govorimo o jeziku kao sredstvu komunikacije, on se neminovno, skupa s ovim frenetičnim svijetom, raspada.

Ukratko, ova pandemija će u potpunosti promijeniti svijet i dramatično povećati ulogu države nasuprot kapitalizmu, još dugo nakon nje, kao što je to učinio Drugi svjetski rat ili kuge u srednjovjekovnoj Europi, i kao što je već očigledno. Referirajući se na Sebaldova 'Kodu', dodao je: 'Pomislite na vrijeme za mjesec ili dva, kako će sve izgledati?'

Nepostojanje svijesti o tome kakav trag pisac za djecu ostavlja u životu djece kojoj se obraća i samim djelom i susretom s tim djetetom uzrokuje posve pogrešan odnos prema piscima za djecu. No tu je i problem nametljivosti pojedinih autora koji mane u talentu nadomještaju marketingom, pa se o djelima namijenjenima djeci paušalno pogrešno prosuđuje.

Pogledajte samo te naslove - sve je dramatično, opasnosti prijete na svakom koraku, kreće se u avanture u Vijetnam, osvajaju se divlji vrhovi Alpa… sve je puno teških riječi, a uglavnom su besmislice. Ono što su pojedinci kod nas predstavili kao ultimativnu avanturu na svjetskom nivou dnevno radi dvadesetak golobradih Njemaca, Francuza ili Engleza.

Mislim da bi književnost u današnjim društvenim okolnostima, ako želi ostati subverzivna, kakva je na neki način oduvijek bila, trebala biti transparentnija i direktnija, ako već ne i eksplicitno angažiranija, jer u vremenu hiper-realiteta aluzivnost slobodno možemo okačiti mačku o rep sve do ponovnog dolaska nekih komodnijih vremena.