Ozbiljnim likovnim umjetnikom smatram se i danas, no sada i stvaranje bajki držim vrlo ozbiljnim poslom. Međutim, istina je da sam prvu knjigu napisao i ilustrirao, recimo, gotovo slučajno. Naime, prije desetak godina, nekako istodobno, stigoše mi neki poveliki računi i ponuda da ilustriram jednu knjigu. Tekst knjige je bio grozan skoro kao suma pristigla za naplatu. Što mi je drugo preostalo već sam napisati...

Uz dužno poštivanje spram Filozofskog fakulteta i pojedinih njegovih odsjeka, te simpozijima i stručnim skupovima, mislim da se književnom prevođenju u nas naprosto posvećuje premalo pozornosti. S druge strane, tamo gdje toga i ima, ne postoji dovoljno zanimanja, jer, kako sam imao prilike čuti, nitko ne želi raditi nešto što mu se čini toliko nesigurnim. Nažalost, prevođenje je u našem društvu...

Margaret Atwood ponudila je zanimljivu hipotezu -  dok američku kulturu uokviruje simbol granice koju se osvaja, a britansku metafora otoka, kanadsku kulturu definira ideja preživljavanja. Za razliku od američkih naracija u kojima junak suočen s preprekama na kraju usprkos svemu pobjeđuje, kanadski junak suočen s preprekama - najčešće u obliku  teških klimatskih neprilika - uglavnom gubi bitku i umire,...

Kao što znamo Prag je predivan grad i ima puno ljudi koji dolaze ovamo ne samo vidjeti katedralu nego žele i kroz knjige saznati što se događalo tijekom duge povijesti grada, pa je bilo vrlo važno pružiti im dobru uslugu i dobru knjižaru. Na desetine tisuća Amerikanaca 90-ih je doslovno okupiralo Prag, i tim više je postojala potreba za knjigama na engleskom jeziku, ne samo za knjigama o Pragu ili Češkoj...

S prvim danima ljeta u knjižarama se pojavila nova knjiga Ede Popovića "Priručnik za hodače", pomalo neobičan uradak ukoliko od pisaca očekujete da ponavljaju manje-više slične obrasce na koje su vas navikavali tijekom godina. Srećom, Edo Popović se odlučio skrenuti i na neke druge staze, a o tome je po izlasku knjige govorio u nekoliko intervjua objavljenih u Jutarnjem listu, Vjesniku i Novom listu. Ovaj...

Donosimo fragment razgovora koji je s nedavno preminulim Vasilijem Aksjonovom (1932. - 2009.) za vrijeme jedne šetnje Zagrebom vodila Irena Lukšić, prevoditeljica njegova romana "Opekotina" (Znanje, Zagreb 1988). Aksjonov je na poziv Zlatka Crnkovića u lipnju 1988. promovirao hrvatski prijevod svojeg najpoznatijeg romana i tom prilikom se zadržao desetak dana u Zagrebu i Dubrovniku, od kada i datira ovaj zapis.