Jedan kolega me je pitao kako da napiše istinit i uvjerljiv roman o svome malome gradu, kad je taj grad toliko malen da će se svi likovi prepoznati. Takav autorski stav nikamo ne vodi. Pri tome, dakako, ne mislim da bi pisac trebao nekoga vrijeđati i provocirati. Međutim, ako se to dogodi, a u tekstu postoji za to opravdanje, sve je legitimno. Moram priznati da sam se kao autor gotovo zaljubio u svoj glavni lik,...

Pogotovo što ja kako sam stariji, sve sam skloniji razmišljanju, filozofiji što proza tolerira, a drama ne. Ako vam lica u predstavi počnu filozofirati, onda je gotovo, predstava je propala. Svi moji romani, pogotovo romani koje sam pisao u posljednjih nekoliko godina, nose filozofsku misao kao podlogu radnje. Imali su je i drame, no u ovdje je to daleko otvorenije i izraženije. Svakako nisam napravio...

Nedostaje mi prije svega reportaža, potpuno zapostavljena kraljica novinarstva, samo što se meni ne radi na način na koji se to danas radi: da ideš u Šestanovac, gdje neka žena tvrdi da je rodila dijete vanzemaljca, da šofer firme vozi tebe i fotografa i vrati vas do pet popodne, jer kompaniji treba auto, i da sve nekako napišeš do sedam i po, da stigne za sutrašnji broj. U vrijeme Joška Kulušića,...

Odrastao sam u Zapruđu samo zato što su u doba socijalističkog šika «Chromosaši», a moj otac pripadao je toj skupini, dobivali stanove u tom pitoresknom prisavskom zaseoku. Tako je moj neboder podijeljen na već spomenute «Chromosaše» i one iz «Pobjede», plus nekoliko dotepenaca koji su došli kao ratna odšteta. Na isti su način stanove dobili i zaslužni ili bilo kakvi umjetnici. Zapruđe svakako nije...