Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

Sam čovjek je nepredvidljiv, neukrotiv, pun kontradikcija i slabosti, iz tog konflikta se rodi čudo, ne jazz nego Billie Holiday, Coltrane i Thelonious Monk, onda se to kasnije nazove blues, jazz ili apstraktni ekspresionizam. Apsoluti, kategorije i ladice postoje u teoriji i filozofiji, u svakodnevnici pojedinac uzme kramp i krampa.

Svi su se povukli, a meni je preostalo vrlo malo vremena, prema tome neka bude naslov cijelog ovog razgovora: Nemam više vremena! Pa onda žurim izreći ono što nisam stigao do sada, a to je da je hrvatska književnost bila i ostala beznadno provincijska, provincijalna, jadna. Ja sam onaj koji u njoj traži novoga Ujevića, Marinkovića, Krležu, Desnicu. I ne mogu ga naći! Ne mogu ih više naći. Doći će...

Stalno nešto brinemo za mlade, to je opće mjesto svekolike povijesti. Fura li ih ili ne fura “pogrešan tok”? Kvari li Sokrat omladinu ili ne? No možda bismo u ovo današnje doba društvenih mreža, fake newsa i teorija zavjera, ravnozemljaša i QAnona trebali biti zericu zabrinutiji zbog toga 'što čitaju', 'što su čitali' i 'kako misle' - ti koji navodno brinu za mlade.

Žene su već kao djevojčice učile čekati, na savršena muškarca, na udaju. Učili su ih važnosti ljubavi, ali bi kasnije shvatile da ništa od toga nije bilo stvarno jer u mnogim odnosima ljubavi nije bilo. Bilo je strašno. Pa ipak su ih učili da ljubav za žene znači bezuvjetnu podršku muškarcu. Ako bi je muž tukao, žena ga je morala podupirati, ostati s njim.