Svidjela mi se samostalnost i sposobnost otočanki, kako su same ribarile i brinule o zemlji, prividna lakoća i odlučnost s kojom su neki otočani čamcima krišom i zauvijek odlazili, u Italiju pa dalje brodovima, često tek petnaestogodišnjaci ili tinejdžerke s bebama od nekoliko dana. Naslušala sam se fantastičnih priča, vrijednih ekranizacije.

Kao i dobra muzika ili film, a pogotovo dobra knjiga postaje brzo bezvremenska, najbolji nam je primjer (barem je kod nas tako) 'Sedma republika'. Volim to ponavljati ali svatko koga zanima glazba ili pop kultura ovog podneblja mora pročitat ovo djelo Ante Perkovića. Na njoj se najbolji vidi koliko znači dobra riječ, jer na svakog tko ju pročita dođe najmanje još jedan novi čitatelj.

Pjesnici su brandovi, a pjesme njihovi proizvodi. Da bi opstala, poezija je uvijek morala biti korak ili dva ispred svoga vremena. Tako bi trebalo biti i danas. Zato prigrlimo kao svoj moto znamenitu sentencu George Berkeleya 'esse est percipi', da 'postojati znači biti opažen'. Ne smijemo dopustiti da nam influenceri ukradu poeziju, mi moramo postati popularniji od njih!

Nikoga se, ne treba imati iluziju, na čitanje ne može navići za jedan sat, ali je to dovoljno da mu se promijeni percepcija i da lektirna ili bilo koja druga djela prestane doživljavati kao izvorište teške dosade. Poslije tog koraka i trenutka u kojem oni na književnost prestaju gledati kao na nešto što im škola nameće, otvara se prostor za stvaranje buduće, ozbiljne publike.

Moji likovi su otisci svih mojih događaja kroz život i smatram ih fragmentima vlastitog života – tako promatrano, oni nisu ništa drugo nego autobiografski. Neke sam prisvojila, ali ne kao zla maćeha pa ih iskorištavam, već kao dobra pomajka koja ih može razumjeti. Već ranije sam rekla da tekst mora imati uporište u istini. Nečijoj. Ne nužno mojoj.