Čini mi se da nam svima nedostaje dijeljenje iskustva umjetnosti, možda smo preužurbani, a za takve susrete treba izdvojiti vrijeme. I nema veze je li umjetničko djelo o kojem razgovaramo dobro ili loše, čak je ponekad rasprava i bolja kad je loše (smijeh). Važno je stvoriti povjerenje, sigurnu zonu u kojoj se ne trebaš autocenzurirati, to je nevjerojatno plodno.

Književnost ulazi duboko u čovjekovu nutrinu. Za književnost može biti jednako važno je li na stol upravo sletjela muha ili je vani počelo kišiti, kao i ishod neke bitke. U tome je razlika u odnosu na historiografiju ili novinarstvo: književnost čuva sjećanje na unutarnji život ljudi, na ono što se događa u ljudskoj intimi.

Bjelina papira često je vjetrometina na kojoj, ranjivi i ogoljeni, ali nespremni prihvatiti poziciju žrtve, stoje moji likovi – autsajderi, najčešće autsajderice – i traže smisao. Ako se njihove samoće, emocije, istine i potrage negdje preklope s čitateljevim i donesu mu nešto dobro, tada sam napisala dobru priču ili pjesmu.

Čitatelju nije teško dati do znanja da zaključi kako je nešto prešućeno i potaknuti ga na to da razmisli o tome što bi to moglo biti. Imam, međutim, jednu prilično zločestu naviku – volim pisati likove koji nisu iskreni ni sami prema sebi ni prema čitatelju. To znači da čitatelj mora shvatiti da mu glavni junak ponekad i laže, to jest da govori stvari koje su u suprotnosti sa stvarnim smislom priče.

Izvana se služimo tijelom koje ima svoj rok trajanja, i mijenja se naočigled, a iznutra sve postoji istovremeno i neprekidno se pretapaju blokada i profesionalnost, zblanutost i umijeće, ludovanja i proplamsaji uvida, vjerovanje i znanje. U toj melasi jedva se diše, pa je pjesma neka vrsta izrona, ostrvce koje možemo ponuditi i drugima, ako su tog časa skloni toj vrsti predaha.