Mnogo autora za djecu progovara o temama s kojima se djeca i mladi susreću, a o kojima se malo ili rijetko govori u obitelji ili u javnosti. Djeca kroz literaturu mogu doživjeti iskustvo poistovjećivanja s likom koji je sličan njima, mogu osjetiti da nisu sami, vidjeti kako je lik prošao kroz određenu situaciju i doživjeti olakšanje ili katarzu u smislu nošenja s određenim problemom.

I kad gledam ovu godinu koja je na izmaku i knjige za djecu po kojima ću je pamtiti, to sigurno neće biti cjelina od stotinjak knjiga nejednake kvalitete, već nekoliko knjiga koje su sjajne. Vrijeme se pobrine da ove ostale padnu u zaborav, a mi se moramo pobrinuti da istaknemo dobre i odlične i paziti da se ne zaborave, knjige koje će ostati, autore koji su napravili razliku.

Uvijek me zanimala i tema smrti, ja sam se rano našla u situaciji da moram o njoj razmišljati, u tridesetoj godini. Ne mogu reći da sam to tada baš do kraja osvijestila, ali to je bilo ogromno iskustvo koje mi je promijenilo život. Puno godina kasnije oko sebe vidim da većina ljudi koji su cijeli život bili zdravi tek u jako kasnim godinama promišljaju smrt i umiranje.

Velika je razlika hoću li uzeti novi papir i na njemu početi ispočetka, ili ću digitalno na ilustraciji promijeniti samo neku sitnicu. S druge strane, kad radim crtež koji je vrlo ekspresivan, još uvijek radije uzmem papir i pero. Na primjer ako radim nešto što je vezano za poeziju, kad uzmem veći komad papira i široki kist i 'udarim' s njim po papiru – to je ipak nešto drugo...

Na mnogo načina, prošli smo kroz digitalnu transformaciju čak i u njenim ekscesima, ovladali smo njome; ali još uvijek imamo sjećanje na svijet prije. Mislim da otud dolazi naša kolektivna čežnja za 'autentičnošću' – ideja da je nešto duboko, staro ili istinito izgubljeno, neka povezanost s načinom života kojeg se nejasno sjećamo, ali ga nikad nismo stvarno iskusili.