Kad bismo na putu susreli ljude i onda im, u neobaveznom razgovoru na pitanje odakle toliko vremena za hodanje odgovorili iskreno i rekli da smo ostali bez doma, bila sam istinski šokirana i preneražena jer su se ljudi fizički odmicali od nas. Privlačili bi djecu i skratili uzice psima. Kao da im to što nemamo dom predstavlja neposrednu prijetnju.

Nikad se ne držim strogo sinopsisa, iako gostima pošaljem unaprijed pitanja. Ne vidim prostora za više rizika od intervjua, koji je javni govor, i koji mora – uz svu ozbiljnost i pripremljenost – biti ležeran i opušten, i ono što najviše cijenim, spontan, koliko je to moguće. A opet s maksimalnim poštovanjem i sugovornika, ali i svih zamišljenih slušatelja i njihovih očekivanja.

Kao i u svakom drugom poslu, važno je biti svjestan da nećete odmah početi zarađivati, potrebno je neko vrijeme da prihodi nadmaše rashode. Ekonomisti kažu da je za to potrebno tri godine, u našem slučaju je bilo baš tako. Također je važno objavljivati knjige koje će se prodavati, ne može se živjeti samo od potpora kulturnih institucija.

Ono čemu nije mjesto u svijetu uopće, tome nije mjesto ni u knjigama za djecu: veličanje zločina, nasilja, pretvaranje kriminalaca u junake i slične stvari ne bi trebale biti u slikovnicama. Takve se teme mogu prihvatiti u književnosti za odrasle, ali mislim da su to teme koje na dječju psihu mogu krivo djelovati.

Knjige nas oplemenjuju, one nas obogaćuju i čine boljim ljudima. Mislim da za knjigu ne bi trebalo biti granica. Osobito na ovim našim prostorima gdje se svi međusobno razumijemo. Ljudi vole zaviriti preko plota i saznati što se događa u susjedstvu, odnosno pročitati neku knjigu objavljenu u nekoj susjednoj državi.