Ono čemu nije mjesto u svijetu uopće, tome nije mjesto ni u knjigama za djecu: veličanje zločina, nasilja, pretvaranje kriminalaca u junake i slične stvari ne bi trebale biti u slikovnicama. Takve se teme mogu prihvatiti u književnosti za odrasle, ali mislim da su to teme koje na dječju psihu mogu krivo djelovati.

Mene nose zabavne priče, važno mi je da nisu dosadne, patetične, da nisu po temi stereotipne, dakle, shvaćam da mora biti slikovnica o pranju zuba i ruku, ali nije dobro da su previše opterećene porukom. Važno je da slikovnice nisu rađene kalkulantski, s izričitom namjerom da budu dobre i odgojne za djecu, to mene jako smeta, baš je pozerski.

Knjige nas oplemenjuju, one nas obogaćuju i čine boljim ljudima. Mislim da za knjigu ne bi trebalo biti granica. Osobito na ovim našim prostorima gdje se svi međusobno razumijemo. Ljudi vole zaviriti preko plota i saznati što se događa u susjedstvu, odnosno pročitati neku knjigu objavljenu u nekoj susjednoj državi.

Kao država gajimo nabujale komplekse kako je vani sve bolje i često djelujemo kao prikolica koja dodatno popularizira strana djela. Ne znamo cijeniti svoje a osobito sustavno cijeniti i pratiti. Čini mi se da je još uvijek aktualan podatak da smo jedina europska zemlja koja u školskoj lektiri ima najmanje zastupljene domaće literature...

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio.