Velika je razlika hoću li uzeti novi papir i na njemu početi ispočetka, ili ću digitalno na ilustraciji promijeniti samo neku sitnicu. S druge strane, kad radim crtež koji je vrlo ekspresivan, još uvijek radije uzmem papir i pero. Na primjer ako radim nešto što je vezano za poeziju, kad uzmem veći komad papira i široki kist i 'udarim' s njim po papiru – to je ipak nešto drugo...

Tuga je moćna emocija. Ona u nama stvara nepodnošljiv pritisak. Suze su ventil koji tugu poput silovitog udara vjetra puštamo van, oslobađamo se, sabiremo na okup u kaos raspršene misli. Suze su slana voda koja čak i magijski, solju i vodom, ima ritualnu moć pranja, čišćenja, odašiljanja zla od sebe. Tu su muškarci zakinuti...

Na mnogo načina, prošli smo kroz digitalnu transformaciju čak i u njenim ekscesima, ovladali smo njome; ali još uvijek imamo sjećanje na svijet prije. Mislim da otud dolazi naša kolektivna čežnja za 'autentičnošću' – ideja da je nešto duboko, staro ili istinito izgubljeno, neka povezanost s načinom života kojeg se nejasno sjećamo, ali ga nikad nismo stvarno iskusili.

Moja su mi putovanja približila nomadski duh, poučila me da čudo putovanja ostavlja rane, i da se na pisca gleda kao na kentaura – napola pokretni, napola sjedilački lik, onaj koji se u svijetu u kojem se sve kreće, negdje zaustavi kako bi pisao ili razgovarao o hodalačkim pothvatima, izletima i iskustvima. Moja su putovanja dnevnici ispisani stopalima.

Puno razmišljam o priči, tražim način kako je ispričati, kako kreirati likove, slažem dijaloge, znam u sebi posvađati dva lika pa ih pustiti da se ispušu i pomire, jako puno istražujem mjesta na koja smještam radnju, a to zna trajati, kako kad... Za 'Hotel Wartburg' trajalo je nekoliko tjedana, a za 'Visoke trave' sedam godina.