Danas sam više pobornik vedrije glazbe koja nosi pozitivne emocije, koja možda ima i tuge i sjete u sebi, ali koja me osvježi s jednom životnom radosti. Kad si mlađi onda si jako ljut i voliš Joy Division, The Velvet Underground, Morrisona i tu jednu mračniju muziku, eksperimentiraš sa svim i svačim, misliš da si jedini na svijetu i da je tebi najteže i najgore. Sklon si ekscentričnim i ekscesnim...

Kako da pjevam o šekspirskim gajevima kad mi se noge sapliću o kosti mojih najdražih? Tako je nekako pjevao Milosz na ruševinama katedrale sv. Ivana u Varšavi i taj je stih bio neka vrsta lajtmotiva da se u divovskoj patnji ne smije ostati neutralan. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Czeslaw, nalazeći opravdanja za ulazak sirove zbilje u stih. Stvarnost je ušla u moje tekstove u času...

Wei Hui danas ima 33 godine, živi između Šangaja i New Yorka, putuje svijetom predstavljajući svoje knjige, piše i dalje i u intervjuima pazi da ne kaže previše. Prepričava ono što joj se dogodilo, ali izbjegava politička određenja i naglašava da je ponosna što je kineska autorica. Iznimno je susretljiva, što je pokazala i na druženju s hrvatskom publikom, i svjesna da joj se pružila fantastična...

Njihovo načelo je bilo da pozivaju na čitanja samo prozne pisce i to one koji pišu čitku prozu. Ali ako već načelno nisu željeli pozivati pjesnike i hermetične pisce pa po tom kriteriju otpadaju spisateljice poput Sibile Petlevske, njihove zahtjeve za komunikativnošću i dobrim kontaktom s publikom zasigurno zadovoljavaju Julijana Matanović, Milana Vuković Runjić, Sanja Lovrenčić, Sanja Pilić, da ne...

Kad sam počela pisati te priče nisam ih pisala tako da budu po ičijem guštu nego onako kako sam u tom trenutku najbolje mogla i znala, pa pomalo i zbog toga što me kao čitateljicu iritirao dobar dio suvremene hrvatske proze prepune ne samo životnih, nego i književnih klišeja. To se prenosi kao zaraza, jer su uzori i književna moda opasna stvar. Pogotovo ako je ta moda zapravo demode.

Hrvatske knjige tiskane u Veneciji u 15. i 16. stoljeću bile su relativno jeftine tako da je, primjerice, jedan svećenik mogao vrlo lako stvoriti svoju privatnu knjižnicu. Prije tiskarskog stroja učitelj u Dubrovniku je za mali brevijar morao cijelu godinu raditi.