Danas kad se spominje riječ 'čovjek' većinom je to u nekom moralnom ili civilizacijskom kontekstu. No, u ono doba, o čovjeku se mislilo kao o nečemu što nije životinja: mi imamo logos, životinje ga nemaju, mi imamo jezik, one ga nemaju. To su početne koordinate odnosa koji smo mi kasnije naslijedili, što ide ruku pod ruku sa strateškom željom čovjeka da dominira prirodom, životinjama, da izvlači...

Nešto je strašno kompleksno i komplicirano u činjenici da smo pokrenule pionirski poduhvat do te mjere složen. Iza takve stvari stoje velike izdavačke kuće, a ne male privatne inicijative dviju žena. Još smo na početku, samim time i na vjetrometini, krčimo šumu da bismo postavile temelje. Ujedno, kao ženama nam se teže probijati, dosta teško krčimo put.

Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem...

Dobri nam pisci omogućavaju uvid u ljudsku sudbinu, u njihovim djelima prepoznajemo ono što smo i sami slutili i osjećali, možda slično i doživjeli, ali nismo to osvijestili, ili nam otvaraju skroz nove spoznaje o ljudskoj prirodi, kakve još nismo imali priliku sami otkriti, no ne nameću nam svoje moralizirajuće stavove.

Treba moći pisati o svemu – i o boli, i o nasiljima, o ratovima i o smrtima, kao što to moraju moći sve vrste umjetnosti od glazbe, slikarstva, filma. U nijednoj umjetnost ne smije biti zabranjenih tema – o svemu što je u čovjeku i oko njega, taj isti čovjek mora moći govoriti kako bi postao bolji prema sebi i bio nježniji prema drugome.