Moj odnos prema Rijeci je ozbiljan i specifičan, to je moj rodni grad, tamo sam proveo djetinjstvo i mladost, pa to je za čovjeka jako važno, to su mjesta gdje se vraćaš, kuća je to, tako nešto. A Zagreb isto volim. Meni je i bolje u Zagrebu nego što to zaslužujem, radi se samo o pogledu na svijet i o očekivanjima od života. Tu sam uvijek znao biti skroman i to me je spasilo mnogo puta. Mene smeta glupost...

Čija je, zapravo, povijest koju smo proživjeli, u kojoj se mjeri individualno pamćenje uklapa u političku povijest i historiografiju? Koji su to parametri za „objektivnu“ prosudbu prošlosti koja je ostala iza nas, za prosudbu “svijeta koji smo izgubili“? U tim se misaonim koordinatama kreće moje „okularno“ viđenje stvarnosti Istre u prvome desetljeću poslije velike drame Drugoga svjetskoga rata....

Potraga za znanjem kao užitkom jedno je od neotuđivih prava ljudskoga bića. Mislim da će onaj tko želi kupiti knjigu, to i učiniti. Ako nema novca, potražit će je besplatno, a mi ga u tome ne bismo smjeli sprječavati... Internet omogućuje demokratizaciju znanja. Na taj način svi možemo intervenirati kad se nešto dogodi u bilo kojem dijelu svijeta – mišljenje više nije usredotočeno na tradicionalne...

Tijelo nas često izdaje kad se želimo posvetiti uzvišenom. Ljubav koja se rađa iz proljeva životna je činjenica i gotovo svatko, ako je malo živio, ima u svom iskustvu nešto takvo... Muški likovi mojih priča često u sebi nose upravo tako drastično manifestiranu podvojenost tijela i duše. Jedan od njih čak kaže kako je svako zaljubljivanje kod njega popraćeno s blagim gađenjem prema spolnom odnosu s...

Danas sam više pobornik vedrije glazbe koja nosi pozitivne emocije, koja možda ima i tuge i sjete u sebi, ali koja me osvježi s jednom životnom radosti. Kad si mlađi onda si jako ljut i voliš Joy Division, The Velvet Underground, Morrisona i tu jednu mračniju muziku, eksperimentiraš sa svim i svačim, misliš da si jedini na svijetu i da je tebi najteže i najgore. Sklon si ekscentričnim i ekscesnim...

Kako da pjevam o šekspirskim gajevima kad mi se noge sapliću o kosti mojih najdražih? Tako je nekako pjevao Milosz na ruševinama katedrale sv. Ivana u Varšavi i taj je stih bio neka vrsta lajtmotiva da se u divovskoj patnji ne smije ostati neutralan. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Czeslaw, nalazeći opravdanja za ulazak sirove zbilje u stih. Stvarnost je ušla u moje tekstove u času...