Ne možemo puno napraviti na popravljanju stvari koje su izvan nas samih. Stihija jednostavno nosi sve pred sobom. Na nama je da poboljšavamo sebe, da se sprječavamo da ne doprinosimo kaosu oko sebe, da stječemo identitet i integritet, a mislim da je to i smisao ljudskog postojanja. Svi pokušaji poboljšanja svijeta su zapravo retrogradni procesi – svaki takav pokušaj završi time da svijet postane još...

Broj izdanja hrvatskih autora prevedenih na njemački jezik, s nekim ponovljenim izdanjima, penje se na preko 30, što je pravo čudo u odnosu na sve prošle godine. Osim toga, odmah poslije leipziškog sajma planirano je još desetak novih knjiga, oko kojih se već sad pregovara. Prijevodi iz prethodnih godina su nam također u vidu, naročito kod autora koji su kontinuirano objavljivali na njemačkom, npr....

Žanrovska neodredivost mojih knjiga predstavlja problem teoretičarima i kritičarima jer ne znaju kako bi klasificirali moje tekstove – je li to roman, esej, poezija u prozi ili nešto četvrto. Čitatelji s tim nemaju problema, štoviše, iskustvo mi je pokazalo da takvu žanrovsku neodredivost vole. Vjerojatno zbog toga što naš um funkcionira na takav način, a ne čisto i definirano. Svi nosimo puno...

Svatko ima pravo da bude bolji nego što je bio pa to priznajem i hrvatskim lingvistima, ali nitko nema pravo svoja kolebanja svaljivati na tuđa leđa. Htjeli smo mlade pravopisce upravo stoga što ih ne muči prošlost, ni njihove izjave da su hrvatski i srpski jedan jezik, ni naknadna poricanja svega toga. Oni jednostavno govore, pišu i istražuju hrvatski jezik i za Novi Sad ih nije briga. Htjeli smo postići...

Eto, ja sam rođen u selu u kojem nije bilo ni crkve, ni trgovine, ni gostione, samo šuma, svuda šuma, teška zabit u koju medvjed nosi poštu, ali mi je u betonskim blokovima sasvim dobro. Što se tiše samog tog naziva "Eskimi", mogu još reći da su to i ljudi kojih nema u ligi prvaka, nema ih ni na Euroviziji, nema ih na smotri folklora, nema ih u Saboru, nema ih nigdje… Zapravo, oni su tu na našem planetu,...

Tradicija bi trebala biti živ i dinamičan dijalog između »onog što je naše« i »tuđega«, ali kod istočnoeuropskih naroda taj proces ne teče tako zbog toga što mi tuđe prisvajamo i nazivamo svojim, a bojimo se onoga što ne možemo prisvojiti – to je poznati strah od gubitka identiteta u široj europskoj zajednici. Mi ne poznajemo kulturna prožimanja, već samo slijed histeričnih prisvajanja. S tim...