Meni se dogodilo da je moj prvi naslov, knjiga novinskih tekstova "Smrtni grijesi feminizma", bila prva feministička knjiga kod nas, a vjerojatno i u cijeloj istočnoj Europi, što me je na neki način obilježilo i kao autoricu literature. Moji kasniji romani gledali su se kroz tu feminističku prizmu. Pritom nitko nije pokušao napraviti distinkciju između moje novinarske angažiranosti i literarnog...

Hrvatski standard kakav je normativan za prozu jest jedan beživotni i apstraktni konstrukt na kojem se ne može pisati o konkretnom ljudskom životu. Taj totalitarni jezik u prozi treba istrijebiti, jer je opasan po zbiljski ljudski život. Pritom ne mislim da je rješenje totalni povratak na dijalekt i sleng, nego da standardni jezik naprosto treba što više unakaziti, zaprljati dijalektom i slengom da bi mu...

Ako netko piše, dapače i objavljuje, a govori da mu nije stalo do publike, to, oprostite, nije književnost, nego duševni poremećaj. Da se ne čitam, ja bih odustao i počeo raditi nešto korisnije. Kad sam objavio prvu knjigu, koju tada nije pročitalo više od stotinjak ljudi, ja sam, unatoč sjajnim kritikama, bio vrlo blizu da odustanem, jer ne vidim osobit smisao u pisanju za šačicu kritičara i desetak...

Jedan kolega me je pitao kako da napiše istinit i uvjerljiv roman o svome malome gradu, kad je taj grad toliko malen da će se svi likovi prepoznati. Takav autorski stav nikamo ne vodi. Pri tome, dakako, ne mislim da bi pisac trebao nekoga vrijeđati i provocirati. Međutim, ako se to dogodi, a u tekstu postoji za to opravdanje, sve je legitimno. Moram priznati da sam se kao autor gotovo zaljubio u svoj glavni lik,...

Pogotovo što ja kako sam stariji, sve sam skloniji razmišljanju, filozofiji što proza tolerira, a drama ne. Ako vam lica u predstavi počnu filozofirati, onda je gotovo, predstava je propala. Svi moji romani, pogotovo romani koje sam pisao u posljednjih nekoliko godina, nose filozofsku misao kao podlogu radnje. Imali su je i drame, no u ovdje je to daleko otvorenije i izraženije. Svakako nisam napravio...

Nedostaje mi prije svega reportaža, potpuno zapostavljena kraljica novinarstva, samo što se meni ne radi na način na koji se to danas radi: da ideš u Šestanovac, gdje neka žena tvrdi da je rodila dijete vanzemaljca, da šofer firme vozi tebe i fotografa i vrati vas do pet popodne, jer kompaniji treba auto, i da sve nekako napišeš do sedam i po, da stigne za sutrašnji broj. U vrijeme Joška Kulušića,...