Zaboravio sam tko je rekao "nitko te nije tjerao da pišeš, nikog nije briga što pišeš i nitko neće primijetiti ako prestaneš", ali to je vrlo dobra dijagnoza spisateljske demencije i depresije. Živeći u svijetu vlastite glave piscu je književnost (a pogotovo vlastita) ono jedino bitno te on(a) ne shvaća kako je moguće da je ostatku svijeta književnost (pogotovo njezina/njegova) tako malo bitna. Iz toga...

Moja generacija je odrasla u ratu, između 89. i 95-6., kad li je već taj rat završio... U tom ludilu hormona, rata i mikrona, ta je generacija vidjela da se ruše ideologije, da se u ništa i ničemu ne može vjerovati, da je sve što smo dotad znali odjednom postalo pogrešno, da je sve ono što smo smatrali dijelom svojih identiteta odjednom trebalo nečim drugim i nečim serviranim odmah zamijeniti... Trebalo...

U Zagrebu postoji publika baš za sve, pa tako i za književne promocije i razgovore o knjizi. Drago nam je vidjeti da nam ljudi dolaze na književne večeri bez da znaju puno o autoru kojeg predstavljamo iz jednostavnog razloga što nam vjeruju. S druge strane, ta je publika izrazito zahtjevna i kritična zbog čega imamo osjećaj da cijelo vrijeme moramo biti "na visini zadatka", nema prostora za opuštanje.

Svjedoci smo stalnog snižavanja društvenih, moralnih i umjetničkih kriterija u vremenu u kojemu novac i fascinacija tehnološkim novotarijama imaju glavnu riječ. Duhovna dimenzija kao da se našla na nekom sporednom kolosijeku. Stoga smo prvih godina novoga stoljeća i tisućljeća intenzivno razmišljali o biblioteci s djelima kojima se čovjek uvijek može vraćati, u kojima može uživati kao čitatelj i...

Blog kao literarno sredstvo nudio mi je mogućnost različitih varijanti zapleta i raspleta te zamagljivanje granica između stvarne i literarne priče. To je ujedno i moja mala gesta građanskoga otpora toj novovjekoj formi blogova, foruma i chatova na koje sam poprilično alergičan. Naravno da je divno što ljudi mogu komunicirati u bilo koje doba i s kim god hoće, ali me strašno nervira anonimnost u kojoj bilo...

Sviranje obožavam, no sebe nikad nisam doživljavao kao muzičara, a nemam ni predispozicije za to. Naime, uopće ne znam svirati, u nekom ozbiljnom smislu. No, tako nešto kao "sviračko umijeće" nikad nisam smatrao ograničavajućim. Za mene nema iskrenije stvari nego nastupati s punk bendom, dok iznutra sve funkcionira, dok je bend homogen i, najbanalnije, iskren. Kad se struktura krene urušavati, valja se...