Nikada nismo težili nekoj komercijalizaciji. Mi želimo da čitatelj čita našu knjigu jer ju mi smatramo dobrom i važnom, a ne da objavljujemo ono što čitatelj želi. Opet klikabilnost. To nije tako teško i sigurno da bi nam bilo lakše podilaziti, ali mi to ne želimo. To je naš izbor. Istraživanje tržišta nije isto što i promicanje kulture (ili bar pokušaj promicanja).

Nikoga se, ne treba imati iluziju, na čitanje ne može navići za jedan sat, ali je to dovoljno da mu se promijeni percepcija i da lektirna ili bilo koja druga djela prestane doživljavati kao izvorište teške dosade. Poslije tog koraka i trenutka u kojem oni na književnost prestaju gledati kao na nešto što im škola nameće, otvara se prostor za stvaranje buduće, ozbiljne publike.

Kod prodaje vrlo je važno poznavati slikovnice i knjige koje se nude kupcima. Samo tako se mogu prodati kako strani, tako i domaći autori. Ima ljudi koju u knjižaru uđu i već unaprijed znaju što žele, a ima onih koji obave kupnju na temelju naše preporuke. Upravo to je naša najjača konkurentska prednost.

Naše društvo glorificira nasilje, stalno smo izloženi takvim sadržajima. Na ovome mjestu trebalo bi razlučiti što je stvarnost, a što književnost. Progovarati o nasilju ne znači glorificirati ga, pogotovo ako vjerno prati što se događa u našoj stvarnosti. Ovaj roman je utoliko prozor u iskrivljen prikaz našega svijeta gdje je dobrano reducirana nježnost, premda postoji, a pogled je često usmjeren na...

Podosta sam odmaknuo pišući novi roman – roman o starenju, o starcima koje vidim kao izdajice života, ljude u uspomenama, blokirane u prošlosti koja ionako nikada nije postojala, ljude koji svi postaju jedan te isti starac, likom i mišlju, i pitam se kako su to sebi mogli dopustiti. Proklinjem ih – kako ste to mogli sebi dopustiti?