Kad sam se počela zanimati za tu priču primijetila sam kako mnogi od onih s kojima sam razgovarala nisu smatrali važnim ono što su proživjeli i čak su bili iznenađeni što pridajem toliko važnosti događajima koji su se zbili tako davno. I možda i u tome leži zadaća nas pisaca, da pokažemo kako je sve važno, kako je svaki život vrijedan da se o njemu pripovijeda.

Cijela se knjiga vrti oko pitanja možemo li postati tko doista jesmo jer time se mora postati. Često kažemo da nam je nešto predodređeno, no time biramo odbaciti svoju slobodu istovremeno se oslobađajući od mogućnosti pogreške. Jer sloboda sa sobom nosi i teret dokazivanja. Pitanje je kome se dokazujemo?

Dvoje ljudi koji su mi dali neke lepe stranice u tom boravku u Rijeci... Prva je bila Daša Drndić, s njom se znam puno. Jako interesantno, bili smo skupa na nekom festivalu u Puli, a ja sam morao nešto da se vratim i dala mi je ključ od stana. Kaže, uzmi šta hoćeš. Gledao sam te fotografije pa ti se vrate neke memorije, poznanstva. Recimo, i Kiš je bio u njenom stanu

Pisala sam iz sjećanja. Sjećanje je nešto fantastično, poput neovisne osobe koja živi u nama i ima svoje dobre i loše dane, svoje hirove, svoje metode da sve kod sebe čuva fino poslagano, na način da što je dublje spremljeno, to je bolje izglačano, spremnije za nošenje. I kad pomisliš da si sve zaboravila, dovoljno je napisati jednu istinitu rečenicu koja će poslužiti kao okidač, i klupko sjećanja...

Na kraju, nakon što se prašina slegne, s ili bez nagrada, recenzija... ostajete sami s vašim djelom, tako da je bolje nastojati biti najbolji što možete. Drugim riječima: kad pišem, pišem ono što bih voljela čitati, u čemu osobno uživam u pisanju. Moje pisanje možda nije potrebno svijetu, ali potrebno je meni; ako mi prestane biti potrebno, onda nema razloga da nastavim raditi.