Ako netko lijevog svjetonazora protumači Katarinu kao tvrdu konzervativku, a ipak se poistovjećuje s njom, suosjeća i propituje njezin stav – to je daleko snažnija emocija nego ona koja bi se dogodila da se čitatelj inicijalno potpuno slaže s njom. Isto tako vjerujem da bi za izrazito desno orijentiranog čitatelja, Katarina bila ipak suviše liberalna ili kritična prema ustaštvu.

Nikada nismo težili nekoj komercijalizaciji. Mi želimo da čitatelj čita našu knjigu jer ju mi smatramo dobrom i važnom, a ne da objavljujemo ono što čitatelj želi. Opet klikabilnost. To nije tako teško i sigurno da bi nam bilo lakše podilaziti, ali mi to ne želimo. To je naš izbor. Istraživanje tržišta nije isto što i promicanje kulture (ili bar pokušaj promicanja).

Nikoga se, ne treba imati iluziju, na čitanje ne može navići za jedan sat, ali je to dovoljno da mu se promijeni percepcija i da lektirna ili bilo koja druga djela prestane doživljavati kao izvorište teške dosade. Poslije tog koraka i trenutka u kojem oni na književnost prestaju gledati kao na nešto što im škola nameće, otvara se prostor za stvaranje buduće, ozbiljne publike.

Mislim da su moji čitatelji nalik na mene, nemaju to jednostrano razumijevanje onoga što je dobro, što je zlo, u čemu leži odgovornost. Vjerojatno i oni poput mene imaju mentalni sklop koji je usmjeren na igru, također su prilično ironični, jer da bi se moji tekstovi nekome svidjeli, čovjek mora razumjeti ironiju kojom su prožeti.

Pisanje je za mene i kao nekakav ritual, neko posebno stanje, jer kad pišem ja više nisam ja, a pisaća mašina mi je također važna, kad se piše na njoj to je jedna drugačija percepcija – kompjutor zove na brzinu, mašina ne, misao se drugačije formira, kao da je kod pisanja mašinom svaka riječ puno bitnija, osim toga poseban je filing kada udarcem u tipku, na papiru ostane taj otisak – živo slovo,...