Pisati za mene znači ići u nepoznato u jezičnom smislu, istraživati i pomicati granice jezika, nešto što mi se čini da mnogi zaboravljaju pa tako često čitamo prozne knjige u kojima je jezik sporedan, predvidljiv i monoton, kao da ih je sve napisao isti autor. Prevladava hiperrealizam nauštrb svega drugog što književnost nudi, snovitosti, bajkovitosti, mita…

Putovanja, čak i ona turistička, mijenjaju čovjeka, ali ne uvijek nužno nabolje. Mogu reći za sebe da su me putovanja učinila otvorenijim, pomogla su mi shvatiti da ne postoje dobre i loše nacije ili vjere, da su podjele vjerske, nacionalne, rasne, seksualne na „naše“ i njihove“ najgora moguća stvar koja dijeli ljude i generira mržnju.

U našoj geografiji, mi i naši roditelji imamo nekoliko velikih ponora. U jednu ruku, oni i mi nismo odrasli u istom sustavu i ideologiji. Njihove i naše žudnje i želje nisu iste ili nemaju istu težinu. Oko njihove 30 godine, svijet se preokrenuo. Mi smo tada ušli u taj svijet. Paralelno s time, nevezano uz našu geografiju, tehnologija je učinila revoluciju. Mi odjednom više tipkamo...

Neki su mi rekli da pišem za internet-generaciju jer knjiga ne traži previše strpljenja - ima niz kratkih dijelova pa možeš brzo nešto dovršiti, odmoriti, možeš je čitati u javnom prijevozu i nije problem ako te netko ili nešto prekine. S druge strane, poznato je da na tržištu mnogo bolje prolaze romani nego kratke priče. Možda onda ovo zbilja jest fragmentarni roman i možda je to objašnjenje.

Fikcija je djelotvorno sredstvo spoznavanja stvarnosti, čitanjem kvalitetne književnosti dobivamo uvid u najrazličitije svjetove, ulazimo u tuđe psihe, tuđe priče postaju naše, stvaramo nove spoznaje, obogaćujemo se, razvijamo empatiju koja je danas i te kako važna.