Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje 'naši' i 'njihovi'.

Moja sasvim neobična situacija je u tome što nakon što napišem knjigu nemam o njoj nikakav vrijednosni stav. Ne znam je li odlična, ili je naprosto smeće. Da bih došao do te tajanstvene odgonetke uopće ne konzultiram kritičare, nego nekoliko svojih intimnih prijatelja i prijateljica, koji znaju otkriti gdje su vrijednosti, a gdje vrebaju skrivene mane.