Ako ste se čitajući ovaj tekst i promatrajući priložene ilustracije sjetili kao je dobro uživati u slikovnicama, u bojama i u potezima, onda ste se sigurno sjetili i toga da je svaka odrasla osoba nekad bila dijete. Čitanje slikovnica neposredna je prilika za povratak u dječji način gledanja i razmišljanja, u svijet u kojem je skoro sve moguće.

Onima koji djeluju u javnom sektoru i kojima brzina djelovanja nije baš i vrlina (kao da uvijek imaju sve vrijeme svijeta ispred sebe) dok oni iz realnog sektora, bilo privatni poduzetnici bilo freelanceri, dobro znaju da nemaju vremena za čekanje, navikli da sa svakim idućim mjesecom moraju iznova i pod velikim stresom osiguravati i isplaćivati plaće i honorare.

Nakon svakog post-apokaliptičnog događaja gubi se nešto od staroga svijeta, nešto ostaje ne samo neiskazano nego i neiskazivo (sjetimo se samo koliko je teško mlađim generacijama objasniti kako je izgledao život prije mobitela ili Interneta). Svaka globalna kriza tako je bila apokalipsa u malom nakon koje smo nešto izgubili.

Pisci imaju sasvim dovoljno prostora za isticati ideološke ili poetičke razlike u svojim npr. časopisima ili na tribinama, no na razgovore u Ministarstvo kulture i medija ili u druge važne institucije trebali bi se naviknuti što je češće moguće odlaziti zajedno, nakon nekih prethodnih međusobnih razgovora i usuglašavanja oko različitih problema ili inicijativa.

U našoj književnosti ima, priznajmo, daleko literarno intrigantnijih pripovjedača, ali nema puno zanimljivijih pojavnosti od nje, žene koja se igrala svojim potpisima ispod tekstova, igrala se godinama svog rođenja, i koja je za sebe, u posebnim stanjima povrijeđenosti, tvrdila da nema ničijeg zaleđa – ni udruženja, ni klubova, ni ikakvoga foruma koji bi je štitio.