 |
| 20.07.2010 utorak |
|
Francesco Petrarca
- talijanski pjesnik i humanist
( Arezzo,
20.07.1304
-
Arqua/Padova,19.07.1374 )
Bio je prvi individualist u europskom pjesništvu, sav u subjektivnom, intimnom proživljavanju. Lirski introvertiran, bio je u potpunosti čovjek svog vremena, kad se društvo razvijalo u pravcu sve veće prevlasti najbogatijega građanskog sloja, koji, nasuprot kolektivnim etičko-religioznim shvaćanjima građanske klase u borbi za prevlast, podržava individualističke ideale i subjektivizam.
Sin firentinskoga građanina, zajedno s Danteom prognan iz rodnoga grada, mladost je proveo u Avignonu, raskošnom sjedištu papinskog dvora. Tu se obrazovani i uglađeni gospodičić zaljubio god. 1327. u Lauru de Noves, suprugu H. de Sadea, što je utisnulo neizbrisiv pečat njegovim ostvarenjima. Bio je dvorjanin, prijatelj bogatih kardinala i moćne gospode, a iz materijalne koristi primio je neke svećeničke redove. Imao je nekoliko »nezakonite« djece. Putovao je kao malo tko u ono vrijeme i, uvijek žedan novosti i znanja, posjetio gotovo sve zemlje srednje i zapadne Evrope.
Preteča humanističkog zanimanja za antičku kulturu nije zaboravljao tražiti u prašnim samostanskim knjižnicama rukopise rimskih pisaca, pa je napravio i značajnijih otkrića. Posjedovao je upravo moderan osjećaj za prirodu, ne samo idiličnu, proljetnu, kakvu su opisivali trubaduri i prvi talijanski pjesnici, već i divlju, nepristupačnu prirodu mračnih šuma i neprohodnih planinskih vrhova, gdje se sklanjao, tražeći uvijek priliku da se nesmetano udubi u svoj unutrašnji svijet.
Značajna su mu mnogobrojna pisma (Epistolae, 1326—73) upućena uglednim crkvenim, političkim i književnim ličnostima; latinski povijesni spjev «Afrika» (Africa, 1338-43); ispovjedni dijalog «Secretum» u tri knjige, dovršen 1358.; alegorijski spjev na talijanskom jeziku «Trijumfi» (Trionfi, 1356) i «Kanconijer» (Canzoniere), koji će mu, jedini, donijeti trajnu slavu, a kojeg je pisao od 1342. do kraja života.
|
|
 |
|
| 19.07.2010 ponedjeljak |
|
Vladimir Vladimirovič Majakovski
- ruski pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac
( Bagdadi pokraj Kutaisa,
19.07.1893
-
Moskva,14.04.1930 )
Polazio je slikarsku školu, bio zatvoren zbog socijalističke agitacije;1917. primio je oduševljeno Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pjesnički i slikarski talent; putovao u Ameriku, Meksiko i Francusku.
Pjesnički je rad započeo kao futurist, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je stvoriti novu poeziju koja bi odgovarala urbanom, a zatim i revolucionarnom razdoblju povijesti. Htio je izvršiti revoluciju u pjesničkom izrazu: uvodio je u poeziju vulgarizme, žargonske riječi, namjerno grube antiestetizme, stvarao je vlastite kovanice i neologizme, služio se vrlo često igrom riječi, dotada nepoznatim metaforama, a naročito je volio hiperbole. Nasuprot »melodioznosti« simbolista uveo je »napete« konsonantske skupine, razbio tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i stvorio novi, u grafičkom slogu »stepenasti« stih, koji je posebno pogodovao njegovu najčešćem stavu - govornika i »estradnog« pjesnika koji se izravno obraća čitatelju i auditoriju.
Tip poezije što ga je stvorio odveo ga je izravno na revolucionarnu tribinu, estradu, miting. Započeo je s eksperimentalnom futurističkom lirikom, a onda stvorio velike lirske poeme, pretežno su monološkog tipa: «Oblak u hlačama» (Oblako v štanah, 1915), Flauta-kičma (Flejta-pozvonočnik, 1915), «Rat i mir» {Vojna i mir, 1916), «Čovjek» (Čelovek, 1917)..
Stavivši poeziju svjesno u službu revolucije i podređujući je zadacima propagande i agitacije, Majakovski piše agitacione pjesme («Lijevi marš» - «Levyj marš», 1918), scensko djelo na temu revolucije s biblijskim motivima «Misterij Buffo» (Misterija Buff, 1918), veliku poemu o borbi dvaju svjetova - kapitalističkog i socijalističkog – «150 000 000». Ta se djela odlikuju hiperboličnošću, apstraktnošću i simboličkim oblikovanjem karaktera i shematičnošću u pristupanju povijesnim zbivanjima: nalikuju na velike plakate.
Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u «Stjenici» (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i «Hladnom tušu», gdje se narugao sovjetskoj birokraciji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme - feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.
Život je završio samoubojstvom (koje je otprije bilo jedan od motiva njegove poezije).
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ARHIVA KALENDAR
13.11.07
11.05.07
25.04.07
12.03.07
11.03.07
09.03.07
|
|
