Kalendar - Korisno - Moderna vremena Info

IZDVOJENO

NAJNOVIJE

PREPORUKE

E-SERVIS

KORISNO

ZABAVA

PRESS & PR

Naslovnica > Korisno > KALENDAR

13.03.2010 subota

Mircea Eliade

- rumunjski prozaist
( Bukurešt, 13.03.1907 - Chicago,22.04.1986 )

Studirao u Bukureštu i Calcutti; po povratku iz Indije doktorirao iz filozofije tezom o Yogi (1933). Najprije bio asistent na Fakultetu književnosti i filozofije u Bukureštu, zatim 1940-45. kulturni ataše u Londonu i Lisabonu, od 1945. sveučilišni profesor u Parizu, a od 1957. predavao povijest religija na Sveučilištu u Chicagu.

Nakon filozofskih članaka i književnih pokušaja javio se eksperimentalnim romanom «Isabel i vražje vode» (1930), svojevrsnim dnevnikom unutarnjih avantura jednog studenta u Indiji. Ezoterička iskustva s korijenima u istočnjačkoj mistici čine građu i njegova drugog romana «Svjetlo koje se gasi» (1934).

Pod naslovom «Gradilište» (Santier, 1935) Eliade je objavio svoj studentski dnevnik iz Calcutte, predstavljen kao "indirektni roman". U istom bengalskom ozračju odvija se i radnja jednog od najboljih Eliadeovih romana «Maitreyi» (1933), intimnom dnevniku otkrivanja ljubavi i indijske duše, vječnoga ženskoga i hindske duhovnosti.

Slijede realistički romani «Povratak iz raja» (Intoarcerea din rai, 1934) i «Huligani» (Huliganii, 1935) o mentalitetu mladog naraštaja. Fantastična su sadržaja proze «Gospođica Cristina» (Domnisoara Cristina, 1936) i «Zmija» (Sarpele, 1837), a «Nebeska svadba» (Nunta in cer, 1938) replika je na ljubavni roman «Maitrey».

Nakon II. svj. rata objavio novele te roman «Svetoivanjska noć» (Noaptea de sdnziene, na franc. 1955), široku fresku rumunjskog i europskog života uoči II. svj. rata, za rata i neposredno nakon njega.

Posljednja su njegova književna djela zbirka fantastičnih novela «U Dionisovu dvorištu» (In curtea lui Dionis, 1977) te roman «Devetnaest ruža» (Nouasprezece trandafiri, 1980).

Važna su mu djela iz povijesti religija («Traktat o povijesti religija», «Mit vječnog povratka»), a bavio se i indološkim, orijentalističkim i mitološkim temama. Ističu se knjige eseja «Oceanografije» (Oceanografie, 1934) te «Euthaniasiusov otok» (Insula lui Euthaniasius, 1943).

Preuzeto iz "Leksikona stranih pisca", ŠK, 2000.

12.03.2010 petak

Gajo Petrović

- hrvatski filozof
( Karlovac, 12.03.1927 - Zagreb,13.06.1993 )

Rodio se i odrastao u prosvijećenoj, uglednoj i imućnoj porodici koja potječe iz Gorskog kotara, a starinom vjerojatno iz Crne Gore ili Hercegovine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu u kojem se već kao gimnazijalac zarana uključio u antifašistički pokret. Studirao je filozofiju u Zagrebu, Lenjingradu i Moskvi, te diplomirao i doktorirao u Zagrebu.

Petrović je za života objavio devetnaest knjiga i nekoliko stotina rasprava i članaka u domaćim i inozemnim publikacijama te bio utemeljitelj, predsjednik i član brojnih naših i međunarodnih filozofskih časopisa, društava i institucija.

Među knjigama najpoznatije su: «Engleska empiristička filozofija» (1955.), «Filozofski pogledi G. V. Plehanova» (1957.), «Logika» (1963.), «Od Lockea do Ayera» (1964.), «Filozofija i marksizam» (1965.), «Mogućnost čovjeka» (1969.), «Filozofija i revolucija» (1971.), «Mišljenje revolucije» (1978.), «Suvremena filozofija» (1979.), «Prolegomena za kritiku Heideggera» (1986.), «Marx i marksisti» (1986.) i «U potrazi za slobodom» (1990.).

Knjige i radovi Gaje Petrovića prevođeni su na engleski, francuski, njemački, ruski, španjolski i talijanski, ali i na albanski, češki, holandski, japanski, kineski, slovački i turski jezik, a neke radove i knjige autor je pisao na svjetskim jezicima i po prvi puta objavio u svijetu.

Gajo Petrović bio je, među ostalim, šef katedre za logiku i teorijsku filozofiju, pročelnik Odsjeka za filozofiju, osnivač i dugogodišnji predstojnik Zavoda za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jedan od osnivača i predsjednik Hrvatskog filozofskog društva i Jugoslavenskog udruženja za filozofiju, pokretač i glavni i odgovorni urednik glasovitog i u svijetu izuzetno cijenjenog filozofskog časopisa «Praxis» i član upravnog odbora ne manje ugledne međunarodne Korčulanske ljetne škole.

Također je bio i član Institut international de philosophie (Paris), Institute far Advanced Studies (Princeton), Wissenschaftskollegs zu Berlin, član počasnog odbora College international de philosophie (Paris), potpredsjednik Ernst Bloch Gesellschaft (Ludwigshafen), član redakcije ili redakcijskog savjeta međunarodnih časopisa «Aut-aut», «Dialectical Anthropology», «Marx centouno», «Philosophical Forum» i «Political Theory». Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti, te počasni doktor «Universite des sciences humaines» u Strasbourgu.

Predavao je i na univerzitetima, akademijama nauka i filozofskim skupovima u raznim europskim zemljama, Izraelu, Mexicu i SAD-u, svugdje dočekivan i slušan kao jedan od najuglednijih svjetskih filozofa današnjice. Družio se i ravnopravno raspravljao s vodećim suvremenim filozofima u svijetu, pa i s najvećim misliocima našeg stoljeća, među ostalim, i s Martinom Heideggerom, Ernstom Blochom i Herbertom Marcuseom.

10.03.2010 srijeda

Boris Vian

- francuski romanopisac, pjesnik, glazbenik...
( Ville-d'Avray, 10.03.1920 - Pariz,23.07.1959 )

Studirao filozofiju; nakon II. svj. rata kretao se u pariškim egzistencijalističkim krugovima, svirao jazz, sudjelovao pri snimanju filmova. Već prvim romanom «Pljunut ću na vaše grobove» («J'irai cracher sur vos tombes», 1946; ekraniziran 1959), pod pseudonimom Vernon Sullivan, privukao pozornost publike, problematizirajući za ono doba nesvakidašnje teme: seksualnost, nasilje, rasizam.

Sljedećih godine piše poetske romane prožete humorom: «Kapric i plankton» («Vercoquin et leplancton», 1946), «Jesen u Pekingu» («L'Automne à Pékin», 1947), «Pjena dana» («L'Écume des jours», 1947), «Crvena trava» («L'Herbe rouge», 1950), «Vadisrce» («L'Arrache-Cceur», 1953). Istodobno je objavio zbirku novela «Mravi» («Les Fourmis», 1949), zbirke pjesama «Zaleđene kantilene» («Canti-lenes en gelée», 1950), «Ne želim krepati» («Je vou-drais pas crever», 1963), te kazališna djela «Mesarenje za sve» («L'Équarrissagepour tous», 1948), «Graditelji carstva» («Les Bâtisseurs d'empire», 1959) i dr.

Predosjećajući smrt, ostvario je neke od najuzbudljivijih opisa strahota smrti i ljepote života. Magijom riječi (neobičnim kovanicama, složenicama, jezičnim inovacijama, dosjetkama) čitatelja uvodi u naizmjenično duhovit i nježan, tjeskoban i groteskan, čudesan svijet u kojem se likovi kreću poput mjesečara, sudjelujući u stvaranju snovite stvarnosti.

Za života ga je cijenila tek nekolicina, no nakon smrti postao je legendom, kako zbog svojega djela izrazite maštovitosti i osebujna humora, tako i zbog burnog života te zauzimanja za antimilitarističke ideje. Njegove studije o jazzu, skupljene pod imenom «Kronike o jazzu» («Chroniques de jazz») izdane su posmrtno, 1967.

Izvor: "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2001.