Marijo Glavaš : Moj grad luta zajedno sa svojim ljudima

Marijo Glavaš (1986.) rođen i živi u Splitu, od majke Nade, oca Joze i sestre Marijane po kojoj je dobio ime i čiju je odjeću nosio do druge godine. Pohađao i završio FESB. Radi(o) kao turistički pratitelj po Europi, vodio TV emisiju Stimulator, petkom uređuje i vodi književni prilog na HRT Radio Splitu Klin se knjigom izbija, osmišljava i vodi književno multimedijalni šou Bookara u Info zoni, svira gitaru u rock sastavu veliko Č, stalno je zaposlen programer u banci. Piše prozu, poeziju i književne osvrte. Objavio roman Libreto za mrtve kitove (nagrada Albatros), zbirku poezije "GrAD", a na ljeto 2012. u Crnoj Gori očekuje zbirku poezije Ciklona (nagrada Risto Ratković za mlade).

S prošlogodišnjim pobjednikom natječaja "Na vrh jezika", mladim splitskim piscem, razgovarali smo u povodu izlaska njegove prve zbirke pjesama "GrAD".
 

Darko Šeparović: Koliko vremena je prošlo od pisanja ove zbirke pjesama, do njezinog objavljivanja? Da li ti je nagrada Na vrh jezika ubrzala stvaralački proces?

Marijo Glavaš: Na natječaj Na vrh jezika, koji organiziraju Zarez i Algoritam, prijavio sam se slanjem dijela ciklusa Žene koji sam do završetka natječaja doradio i zaokružio. Ostatak zbirke (ciklusi Rekonstrukcija (s)ličnosti i GrAD), bio je već spreman i kad se sve posložilo, kad sam s urednikom Lokotarom izbrusio detalje, zbirka je objavljena. Sve u svemu, negdje oko dvije godine prošlo je od stvaranja prvih pjesama, do ukoričenja zbirke i danas sam jako zadovoljan onim što ljudi u knjizi mogu pročitati, a prema povratnim informacijama, zadovoljni su i čitatelji.

Odrastao si i živiš u Splitu, gradu za kojeg je Gorki Žuvela konstatirao da posjeduje "sudbinsku nedorečenost". Je li naslov tvoje zbirke GrAD, nastao iz fascinacije današnjim Splitom ili je riječ o trenutnoj pjesničkoj rezigniranosti?

Kad bi me netko pitao da definiram današnji Split, iskreno, ne bih znao što reći. Sjećam se sada već davnih ratnih i poratnih godina u Splitu i kvartova i ulica za koje su roditelji djeci govorili da ih izbjegavaju jer su tamo drogaši. Bez poteškoća mogu prizvati lica mladića sa zidića koje sam zaobilazio u širokom luku da me ne bi uhvatili (tada sam mislio da to tako jednostavno ide) i pretvorili u narkomana. Tada je Split bio poznat kao grad slučaj. A što je Split danas? I titula sportskog grada postoji još samo kao grafit na zidu. Split je tu, ali istodobno ga i nema, izgubio se sam u sebi, nedostaje mu prateći epitet i identitet, cilj i smjer kretanja. Moj grad luta zajedno sa svojim ljudima, no nema ništa loše u samom lutanju, problem je u tome što ne zna što u tom lutanju traži. Tako je i nastala poezija kojom se obračunavam i čistim od grada.

GrAD kao naslov zbirke plod je promišljanja pojma koji bi vizualno i (više)značenjski (grad, gad, rad), dovoljno snažno pokrio ono o čemu govorim u pjesmama. Prije svega, naslov je kurzivom plasiran vrisak zbog onoga što se događa, ne samo Splitu kao mjestu za život, nego i čovjeku, životu pojedinca (radnika), u širim razmjerima (zato je rAD napisan malim početnim slovom, a okružuje ga GAD). Osim GAD-a iz naslova, kurzivom su napisani i podnaslovi pjesama iz drugog i trećeg ciklusa, koji oponašaju besramnost i besmislenost senzacionalističkog principa zadobivanja čitateljske pažnje dnevnih novina, izraslog do tolikih razmjera da se čini kako ljudima više nije potreban zrak, kruh i posao, već svakodnevna doza pažljivo probranih tuđih života i crne kronike.

Prvi ciklus zbirke nosi naslov Žene, a pišeš isključivo o muškarcima. Kako je došlo do te promjene pjesničke perspektive? Je li taj naslov bio način da si osiguraš objektivniju poziciju s koje pristupaš temi?

Bila je subota navečer, blizu ponoći, sjedio sam za stolom u podstanarkom stanu pod slabim žutim svjetlom stare žarulje i podvlačio nekakve crte, preispitivao i preslagivao stvari u glavi. Odjednom se dogodio neki čudan sklop u kojem su u svakodnevicu i stvarnost zajedničkim silama (među ostalim), penetrirali antički kipovi golih muškaraca, feministički pokret, nabrijani navijači i dugačke ode ženama i u idućem trenutku je počelo; preda mnom je bio papir na koji sam ispisivao prve stihove bolno stvarnog i ironičnog ciklusa Žene, koji je čitav o muškarcima, a koji se na kraju sažeo u jednu misao, onu iz posljednje pjesme ciklusa: "Muškarci su čvrsti kao žene samo mekši". Tko bude čitao, bit će mu jasno da se ciklus jednostavno nije mogao bolje nazvati. 

Posljednje tri pjesme u zbirci čine ciklus Bonus tracks i u njima možemo primijetiti drukčiju intonaciju od ostatka zbirke, kao da se rečenica oslobađa, postaje subjektivnija i intimnija. Jesu li te pjesme početak sljedeće zbirke? 

Nedugo nakon što sam dovršio Žene, u zbirci prvi, u stvaranju zadnji ciklus koji sam napisao za GrAD, nastavio sam pisati dalje neke nove stvari. S tim sam novim pjesmama tražio mir, odmak od dotad napisanog, koji mi je bio potreban da bih mogao krenuti dalje, da ne zaglavim u onome što sam preispitivao u zgotovljenoj zbirci. Kad sam ih ispisao, kad sam pronašao traženo, shvatio sam da bi bilo sebično zadržati taj mir samo za sebe. Zbog toga sam te tri pjesme dao čitatelju za kraj, njima sam s čitatelja saprao nemir koji se nakotio dok je čitao pjesme prethodnih ciklusa. S Bonus tracks pjesmama, čitatelju sam pružio ruku i izveo ga van, na zrak, daleko od GrAD-a.   

U Splitu organiziraš književne večeri pod nazivom Bookara. Koliko se često Bookara organizira, kako je zamišljeno njezino funkcioniranje i postoji li u Splitu dovoljno interesa za održavanje takvih događanja?

Trenutna književna ponuda u Splitu je prilično dobra. Tu je Bookvica Patricije Vodopije, Rječilište Irene Delonge, Udruga Kurs sa svojim rezidentima i Disku(r)sijama i još dosta toga. Bookara je zamišljena i ostvaruje se kao četrdesetpetominutni multimedijalni, zabavno-književni šou (dakle, nešto drugačije od književne večeri na kakvu su ljudi navikli) u prostoru Info zone, u toploj atmosferi stare varoške kuće u kojoj se uvijek skupi dovoljan broj ljudi da uživaju u riječima književnog gosta i vina koje dotični donese na dar (to je uvjet/ucjena gostu da bi bio gost).

Od početka je zamisao da  Bookara nema redovan termin održavanja, već program održavam kad osjetim da je u književnom programu grada nastala praznina. Vjerujem da je šest dosadašnjih Bookara pridobilo mnoge, a od iznimno posjećenog specijalnog izdanja u Noći knjige siguran sam da su tu i novi sljedbenici. 

Po zanimanju si diplomirani inženjer elektrotehnike i radiš kao programer u banci. Ipak, pejzaž  čovjeka koji svakodnevno odlazi na posao  gotovo da i nije prisutan u tvojim pjesmama. Pišeš o gradu, međuljudskim odnosima, politici, bogu... Koliko ta inženjerska racionalnost utječe na tvoje pjesme? Reducira li ih samo na bitno?

Pisanje je s jedne strane tezge mog života, kao balans onome s druge strane, programiranju, aplikacijama, tehnici. To što su s dvije strane i što u jednome nalazim odmak od drugoga ne znači i da se mogu (i želim) udaljiti od onoga što jesam i kako razmišljam, dapače. Ideje koje će mi poslužiti kao književni oslonac vrlo često crpim upravo s te druge strane, a dok pišem, vrlo često zapadam u petlje poput onih kakve pronalazim u programiranju - postupak pronalaska izlaza iz petlje je isti, u književnosti i u programiranju, samo je jezik kojim se domišljeno rješenje ispisuje ponešto drugačiji.

Nije u informatici sve baš samo nula ili jedinica, ima tu mnogo poezije, a vrijedi i obrnuto. Moj stil sigurno jest rezultanta svega onoga čime se bavim i čime sam se bavio u životu, to i jesu stvari koje nas formiraju kao osobe. Naposljetku, ne pišem zbog pisanja samog, pišem upravo zbog svega drugoga što radim u životu, a što (naizgled) nema veze s pisanjem.

Možemo li od tebe uskoro očekivati nekakav prozni naslov? Na čemu trenutno radiš?

S prozom sam krenuo (roman Libreto za mrtve kitove, 2009.), a samo nekoliko dana nakon izlaska zbirke poezije GrAD, u ožujku ove godine, opet sam se uhvatio proze. Naime, pripremam rukopis radnog naslova Otkup lomljenog zlata, roman koji govori o vremenu u kojem živimo, u kojem je posla, sreće i sitih ljudi sve manje, a jedino je broj otkupljivača plemenitih kovina u kvartovima sve veći. Roman je to u kojem jedan po jedan život povezuje lomljiva zlatna nit sudbine, a ako je suditi po tempu, entuzijazmu i dosad napisanom, rukopis će biti spreman do kraja godine.

* Tekst je objavljen u Zarezu, broj 336, 07. lipnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autora razgovora Darka Šeparovića.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

- komentar državne mature Ante Pavlova;
- Eric Toussaint o prvom Antifestu u Sarajevu;
- Andrej Nikolaidis prepričava povijest tranzicije kroz tri vica;
- veliki tematski blok "Nogomet i neoliberalizam";
- Boris Kagarlitsky o postsovjetskoj ljevici;
- Nataša Govedić polemički o kulturnim politikama Grada Zagreba