Ako crtam za sebe, onda je to neka vrsta terapije i prepuštanja procesu. Kad bi netko pratio moju moždanu aktivnost u tom trenu mislim da bi bila skoro pa mrtva, ne bi je uopće bilo, sve dok ne napravim nešto krivo ili jako dobro, onda se malo upalim i shvatim gdje sam i da je prošlo par sati, a između sam isključena i taj mi je proces ugodan.

Svako čitanje djeluje na čitatelja terapeutski. Posebno blagotvorno na dijete djeluje kada mu se čita. Roditeljeva blizina, posvećenost, pažnja, smireni glas i ugodna atmosfera, okruženje je u kojem dijete napreduje i cvjeta. Još ako je i priča dobra, ako se o njoj s djetetom razgovara, učinili smo puno za njegovo dugoročno zdravlje, razvoj i dobrobit.

Novi model otkupa knjiga pomalo je ishitren i nedovoljno razrađen. Zato je sad jako bolan za izdavače i naporan za knjižničare. U osnovi to nije loša ideja ako se razmišljalo o knjižarama, samo je prekasno stigla. Sad bi, valjda, knjižari trebali učiniti ono što je prije više 20 godina učinjeno njima: rušiti izdavačima prokušane i razrađene načine prodaje knjižnicama, u koje su puno uložili.

Ukratko, pedijatri na redovitim sistematskim pregledima čitaju s djecom i roditeljima za dob djeteta adekvatne slikovnice. Pregled se počne sa slikovnicom koja može poslužiti i kao sredstvo u procjeni psihomotornog razvoja djeteta, kao npr. sredstvo za distrakciju kod cijepljenja, na kraju pregleda slikovnica se poklanja djetetetu s kratkim uputama roditeljima o važnosti čitanja djeci od najranije dobi.

Bitno je naglasiti kako je tehnologija slijepim osobama na mnoge načine otvorila svijet i oni danas, zahvaljujući njoj, mogu puno više nego što su to ranije mogli. Tema o kojoj će se u budućnosti tek pričati jest pitanje odnosa knjižnica našeg tipa i umjetne inteligencije, načina njezine iskoristivosti u stvaranju pristupačnih formata.