Treba moći pisati o svemu – i o boli, i o nasiljima, o ratovima i o smrtima, kao što to moraju moći sve vrste umjetnosti od glazbe, slikarstva, filma. U nijednoj umjetnost ne smije biti zabranjenih tema – o svemu što je u čovjeku i oko njega, taj isti čovjek mora moći govoriti kako bi postao bolji prema sebi i bio nježniji prema drugome.

Pisana riječ je sama po sebi najpreciznija. U fotografiji uvijek postoji neizostavna manipulacija, po inerciji, a to je kadar i trenutak. Ne znaš što je izvan kadra i što je bilo prije i poslije toga, trenutka kad je to snimljeno. To je narav fotografije. Ta manipulacija je opasna jer ona je isječak stvarnosti. Stoga je ona uvijek problematična.

Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje 'naši' i 'njihovi'.

Ja želim pričati priče upravo o onome što je netrajno, što je danas živo, a uskoro može umrijeti. Upravo to me zanima. I čovjek je takvo biće. Za ostale velike stvari postoje spomenici i piramide. O njima nemamo zašto razmišljati. Ali čovjek koji je usamljen u svojoj sobi u tri sata popodne je onaj koji mene zanima.

Pod okriljem samoće dolazi do osjećaja svojevrsnog usporavanja, sažimanja vremena. Tada u točno definiranoj zoni mozga, potvrdili su to i znanstvenici, subjektivno imamo dojam da se spajamo s beskonačnim. Vjerojatno su zato moje pjesničke zbirke ponekad neobične i čitateljima možda osebujne ili 'strane', kao da su s nekog drugog svijeta.