Uvijek moram radit po stvarnim modelima. Ne podnosim izmišljat likove. Moram imat model, a onda s njim radit što mi se prohtije, možda i izmišljat događaje. Lik preuzet iz stvarnog života u neku mi ruku svojom osobnošću diktira radnju; ona proizlazi iz njegove stvarnosti. Literatura mora biti pomiješana sa životom do neprepoznatljivosti, tako da se više ne zna što je život, a što literatura.

Jedina pomoć koju je neki moj prijevod dobio od španjolskog Ministarstva kulture bila je za ‘Prokletu avliju’, ali to se očito duguje Andrićevu statusu. Zapravo bih rekao da izdavačke kuće čak ni ne traže potpore za ostale moje prijevode. S druge strane, hrvatski sustav potpora funkcionira vrlo dobro.

Bili smo vrlo otvoreni i nismo ograničavali sadržaj nego smo htjeli prepustiti osamnaestogodišnjacima da sami odluče što žele gledati, čitati i koje predstave žele posjetiti. To nije potpora knjižarskom sektoru, nije potpora nakladnicima niti kino-sektoru, nego projekt čiji je cilj potaknuti mlade ljude da konzumiraju kulturu.

Slikovnica je najteža forma. Ona spaja poeziju (u kojoj je sve bitno, svaki detalj) i slikovnost (nova slika svijeta). Bez slikovnice mozak svijeta bio bi u mraku ili u 'tamnoj tvari' odraslih ograničenja, strahova i frustracija. Kroz slikovnicu odrasli ipak priznaju da su odgovorni za ono najkreativnije u ljudskom paketu: djecu.

Stvari treba profesionalizirati. Raditi dvije-tri knjige godišnje ne znači ništa, to je čisti amaterizam, koji uglavnom nema distribuciju ni bilo kakvu prodaju. Nakladnici neka budu nakladnici, a muzeji, knjižnice i lokalne organizacije posvećene zavičajnicima neka rade svoja izdanja. Samo nacionalno relevantno i ono do čega kupac može doći treba se financirati na nacionalnoj razini.