Kod pisanja sam poput kuhara: dodam određeni sastojak pa provjerim je li pomoglo. Za razliku od presoljavanja hrane, kod pisanja postoji tipka za brisanje – najbolji prijatelj svakog pisca. To je jedna od stvari koje razlikuju kreativni proces čovjeka i umjetne inteligencije. Čovjek pokuša, ne uspije, popravi, pokvari, muči se i ponekad na kraju bude ponosan, baš zato što je bilo naporno.

Odrasli smo uz priče o dječacima, mladićima i muškarcima... Rekla bih da je došlo vrijeme da mi žene pisci ispravimo taj disbalans, da čitamo o igrama djevojčica, o tajnom svijetu njihova odrastanja, njihovim avanturama, snovima, sumnjama i strahovima. Povijest djevojčica podjednako je uzbudljiva, slojevita, ali i veoma bolna.

Uvijek moram radit po stvarnim modelima. Ne podnosim izmišljat likove. Moram imat model, a onda s njim radit što mi se prohtije, možda i izmišljat događaje. Lik preuzet iz stvarnog života u neku mi ruku svojom osobnošću diktira radnju; ona proizlazi iz njegove stvarnosti. Literatura mora biti pomiješana sa životom do neprepoznatljivosti, tako da se više ne zna što je život, a što literatura.

Ljudi vjeruju da velika knjiga može zaustaviti rat, da može objasniti ljudima što je dobro, a što loše. No to nije tako. Tijekom duge ljudske povijesti stvorena su mnoga remek-djela, ali ona nisu promijenila ljudsku prirodu. Jer ljudska se bit ne mijenja. Zato smatram da je na prvom mjestu svake umjetnosti – utjeha.

Slikovnica je najteža forma. Ona spaja poeziju (u kojoj je sve bitno, svaki detalj) i slikovnost (nova slika svijeta). Bez slikovnice mozak svijeta bio bi u mraku ili u 'tamnoj tvari' odraslih ograničenja, strahova i frustracija. Kroz slikovnicu odrasli ipak priznaju da su odgovorni za ono najkreativnije u ljudskom paketu: djecu.