Andrej Skubic : Volim pisati likove koji nisu iskreni ni sami prema sebi ni prema čitatelju
Andrej E. Skubic jedno je od najprepoznatljivijih imena suvremene slovenske književnosti. Autor je više romana, kratkih priča i drama, dobitnik nagrade Prešernove zaklade i trostruki dobitnik najvažnije slovenske nagrade za književnost Kresnik za romane "Gorki med" (2000), "Koliko si moja?" (2012) i "Samo dođi doma" (2015). Opus mu je obilježen iznimnom jezičnom osjetljivošću i sposobnošću da precizno uhvati duh vremena i jezičnu raznolikost likova, kao i stalnom zaokupljenošću intimnim i društvenim prijelomnicama.
Hrvatski čitatelji imali su ga prilike upoznati kroz prijevode romana "Popkorn" (prevela Jagna Pogačnik), "Koliko si moja?" (Meandarmedia, 2015, prevela Anita Peti-Stantić) i "Samo dođi doma" (Alfa, 2016, preveo Božidar Brezinšćak Bagola), a sada im je dostupan i njegov najnoviji roman "Divni dani" u prijevodu Anite Peti-Stantić (Naklada Ljevak, 2025).
Skubic je, osim kao prozaik, prisutan i kao prevoditelj s engleskog jezika. Na slovenski je preveo djela Irvinea Welsha, Flanna O’Briena, Patricka McCabea, Jamesa Joycea, Samuela Becketta i Gertrude Stein. Godine 2007. dobio je Sovretovu nagradu za izniman književni prijevod za svoje prijevode izabranih tekstova Gertrude Stein i romana Jamesa Kelmana How "Late It Was, How Late" (slovenski: "Kako pozno, pozno je bilo"). Kao i u vlastitom pisanju, Skubic i prevodeći potvrđuje svoj nijansirani osjećaj za jezik, što je možda uzrok, a možda posljedica činjenice da je, prije nego što se odlučio za put samostalnog umjetnika, studirao engleski i slovenski te doktorirao na sociolingvističkoj temi disertacijom pod naslovom "Lica jezika".
U razgovoru za Moderna vremena govori o svom novom romanu i njegovu hrvatskom prijevodu, o odnosu prema čitateljima, o iskustvu prevođenja i o položaju književnosti u Sloveniji danas – od uvjeta rada, preko čitanosti, do pitanja može li se uopće živjeti od pisanja. Razgovor smo vodili povodom objavljivanja prijevoda njegova romana "Divni dan" i i sudjelovanja na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu na tribini Pisac i njegov čitatelj.
Divni dani
Anita Peti-Stantić: Vaša najnovija knjiga "Divni dani" upravo je objavljena i na hrvatskom jeziku, kako doživljavate prijelaze u druge jezike i mislite li da će je hrvatski čitatelji čitati na sličan ili različit način u odnosu na ono kako je čitaju slovenski?
Andrej Skubic: Mislim da nema razloga za bilo kakve razlike – tekst mi se svojom temom i zapletima ne čini posebno lokalno ograničenim. Bar za čitatelje s područja bivše Jugoslavije, koji još uvijek znaju tko su bili partizani i što je bio Goli otok, neće biti problema ni s razumijevanjem iskustava oca i djeda glavne junakinje. Osim toga, neobičnih zločina, muževa koji varaju žene, disfunkcionalnih odnosa s roditeljima i ljudi s Alzheimerom zasigurno ima i u Hrvatskoj …
U "Divnim danima" osjeća se specifičan rečenični ritam, s jedne se strane postupno gradi atmosfera melankolije prošlih vremena (divnih dana?), a s druge tour de force nezaustavljive drame. Jeste li, kad ste počeli pisati, već imali u glavi ta dva jezika ili su se oni stvarali pisanjem?
Inicijalna inspiracija za priču bila je zapravo jedna drama – novinski članak o tome kako policija traži ženu koja je navodno svjedočila zločinu nalik onome u romanu. U kući je s počiniteljem i truplom provela noć, a zatim nestala. Sam događaj bio je dovoljno intrigantan da mi se urezao u misli. Onda se – otprilike u to vrijeme – moj otac preselio u dom za starije i susreti s njim, sve slabijim, u tom novom okruženju, postali su nova hrana za razmišljanje o prolaznosti, nestajanju poznatoga. Prije nekoliko godina umrla mu je supruga, a potom je morao napustiti i kuću koju je sam sagradio. I ta me tema promjena kroz vrijeme dosta zaokupljala pa sam u potrazi za načinom kako razviti priču pokušao povezati to dvoje – žena koju traži policija ima ostarjelog oca u domu, a njega ta situacija izbaci iz ravnoteže i natjera ga na to da pomisli kako zapravo vrlo malo zna o vlastitoj kćeri. Priča se potom počela razvijati sama od sebe. Brzo sam sklopio cjelinu, a onda ju je još samo trebalo napisati. Potrajalo je dosta dugo, jednom sam u međuvremenu već bio i odustao, ali sam se nakon pola godine ipak vratio i dovršio je.
U romanu važnu ulogu ima govor tijela i šutnja, jednako kao i izgovorene riječi. Kako pišete tišinu i prešućeno?
Čitatelju nije teško dati do znanja da zaključi kako je nešto prešućeno i potaknuti ga na to da razmisli o tome što bi to moglo biti. Imam, međutim, jednu prilično zločestu naviku – volim pisati likove koji nisu iskreni ni sami prema sebi ni prema čitatelju. To znači da čitatelj mora shvatiti da mu glavni junak ponekad i laže, to jest da govori stvari koje su u suprotnosti sa stvarnim smislom priče. Mi ljudi to, naime, općenito radimo, kad je riječ o stvarnim ljudima, navikli smo prepoznavati ili nagađati, pa stoga ni kod književnih likova, čak ni kod pripovjedača u prvom licu, ne bi trebalo biti drukčije. Ni Leji, koja svoje roditelje promatra na specifičan način, ne treba sve vjerovati – odrasla je u drugačijem svijetu od njih dvoje, zato ih ne razumije. Zato između nje i oca vlada šutnja.
"Divni dani" u tom kontekstu donose sliku svakodnevice, ali istodobno otvaraju i prostor za promišljanje o prolaznosti, propadljivosti i izgubljenom i pronađenom vremenu. Je li prvo bio naslov ili je prvo bio roman? Zašto baš taj naslov?
Naslov je preuzet prema Beckettovoj drami "Happy Days" u čijoj produkciji sudjeluje i Leja. Becketta jako volim, njegov mi je pogled na prolaznost blizak. Beckettova priča Imagination dead imagine svojim me zaključkom najviše dirnula u času kad mi je umrla majka, a nekoliko godina potom i otac, čiji mi je boravak u domu za starije bio inspiracija za roman. Kad sam odlučio da će glavna junakinja s ocem koji je sve slabiji biti profesionalna dramaturginja, prirodna je odluka bila da radi na Beckettovoj predstavi. A Krasni dani drama su o sjećanju – ponekad i neizvjesnom, zavodljivom sjećanju. Kako su različiti ljudi u svojim sjećanjima vidjeli iste događaje? Beckett joj omogućuje promišljanje o vlastitim roditeljima, no monolog u toj drami stalno potiče pitanja je li zaista bilo onako kako pripovjedačica govori, kako se sjeća? Tko davne dane zamišlja kao divne, a tko ne? Kako uopće živimo u ovom vremenu?
Dosad su na hrvatski prevedena četiri vaša romana. Što za Vas znači ta kontinuirana prisutnost u hrvatskom književnom prostoru? Imate li podataka o njihovoj recepciji?
Veseli me ta prisutnost, jer i sam volim pratiti hrvatsku književnu scenu i imam nekoliko omiljenih hrvatskih autora – Roberta Perišića, Kristijana Novaka… Zasad nemam specifične povratne informacije. No uvijek rado dođem na gostovanje.
Vaše knjige često prikazuju prijelomne trenutke intimnoga, a onda i društvenoga života. Kako birate teme i likove i na koji način vaša osobna biografija utječe na vaše pisanje?
Tu nema puno planiranja niti ičeg osobito racionalnog. Valjda se svi neprestano susrećemo sa situacijama i događajima, koji nam se urežu u misli te na neki način žive s nama. To može biti i nešto što samo čujemo ili pročitamo. U "Divnim danima" je to bila već spomenuta novinska vijest i iskustvo očeva starenja; u Fužinskom bluesu nogometna utakmica Slovenija–Jugoslavija u vrijeme kad sam živio u multietničkim Fužinama; u "Koliko si moja?" paradoks toga da netko nekoga tuži zbog klevete, iako zna da je sadržaj te „klevete“ zapravo istina… Nešto nas pritom presiječe, počne nas progoniti, otvara neku dilemu, traži objašnjenje. Kako se takav događaj, takva situacija tiče svakoga, i mene i tebe? Kako se tiče cijele zajednice? Potom taj događaj počinje tražiti likove koje bi život mogao dovesti u tu situaciju. A situacija se mora nekako razriješiti, po mogućnosti na način koji čitatelja tjera da i dalje razmišlja i otkriva postojanje moralnih dilema koje nikad nisu jednoznačne.
Čitatelj mora shvatiti da mu glavni junak ponekad i laže, to jest da govori stvari koje su u suprotnosti sa stvarnim smislom priče. Mi ljudi to, naime, općenito radimo, kad je riječ o stvarnim ljudima, navikli smo prepoznavati ili nagađati, pa stoga ni kod književnih likova, čak ni kod pripovjedača u prvom licu, ne bi trebalo biti drukčije.
Likove i fragmente njihove sudbine onda, naravno, tražim u fragmentima vlastite biografije – izmiješanima i prilagođenima priči, no ipak takvima da prema njima imam neki emotivni odnos koji mi pomaže uspostaviti osobnu vezu s tim likovima. Redovito se u priči na neki način pojavljujem i ja, i kroz likove najvećih baraba, a barem djelomično i kroz različite ljude prema kojima imam emotivni odnos …
Žanrovski ste raznovrstan autor. U kojem se formatu najbolje osjećate? Možete li reći nešto o svom procesu pisanja, kako se pripremate za novi rukopis?
U romanu se svakako osjećam najbolje. Kratke priče pisao sam u mladosti, danas ih praktički više ne znam napisati – moj posljednji pokušaj kratke proze završio je na šezdeset pet stranica pa mi se činilo da je takva duljina praktički neobjavljiva… To je kasnije ipak izišlo kao novela Igre bez granica. U dramu sam se usudio upustiti jer je Janez Pipan, tadašnji ravnatelj SNG Drame, naručio dramatizaciju romana "Fužinski blues" – nju je doduše napisala Ana Lasić, a ja sam mogao svjedočiti nastajanju predstave. Tada sam doista poželio i sam napisati izvorni tekst koji bi se potom našao na pozornici. Tako su nastali "Neskončni šteti dnevi".
Kasnije sam bio pozvan da napišem "Pavlu nad ponorom" – Matjaž Pograjc želio je imati alpinističku dramu, po mogućnosti o poznatoj slovenskoj alpinistici Pavli Jesih. Prilično ludo, od mene koji se u životu još nikad nisam penjao… No njezina životna priča, prije rata, tijekom rata i poslije njega, bila je toliko zanimljiva da se drama praktički napisala sama. Tada sam imao osjećaj da svaka priča koja mi se u određenom trenutku ureže u glavu sama diktira kakav će biti žanr – je li to priča za roman ili za dramu. Kasnije sam se malo odmaknuo od dramatike. Do uprizorenja je zapravo teško doći ako nisi dio kazališne scene. Većina redatelja u Sloveniji danas ili radi spektakle temeljene na antičkim ili renesansnim dramama, ili pak stvara „autorske predstave“ iz ničega, zajedno s glumcima. Nisu baš zainteresirani za to da im neki pisac gura u ruke svoje rukotvorine.
Prema vašem dramskom tekstu pod naslovom "Hura, Nosferatu!" u Sloveniji je postavljena predstava. Ta je drama bila prevedena i na hrvatski jezik. Možete li nam reći o čemu se radi?
Imam kćer – sada već ima dvadeset i četiri godine – koja boluje od Dravetova sindroma. To je težak oblik epilepsije koji uzrokuje i teškoće u intelektualnom razvoju, a u prvim godinama života i učestale epileptične napade koji zbog svoje dugotrajnosti mogu ugroziti život. Supruga i ja prvih smo pet-šest godina živjeli u stalnom stresu, no razvili samo i neki specifičan zajednički mentalitet ustrajnosti, kao i vlastiti crni humor koji je možda bio teško shvatljiv ljudima izvana. Neprestano je u pozadini bila i slutnja mogućnosti da naša kći, zbog osobito nepopustljivog napada, umre. Napisao sam dramu o mjehuriću te obiteljske zajednice koja prkosi sveukupnoj okolini koja ih ne razumije, a istodobno i o stalnom strahu i osjećaju krivnje koji bi donijela smrt.
Srećom, uspio sam pronaći producenta koji je imao razumijevanja, zavod NETA pokojnog Damira Kosa, i redateljicu Simonu Semenič, koja je i sama izvrsna dramatičarka i boluje od epilepsije. Na prvoj premijeri u Bukureštu u publici je bilo mnogo roditelja djece s tim sindromom. Izuzetno sam se dobro osjećao kad su mi zahvaljivali na tom tekstu. Hrvatsku je produkciju potom organizirala hrvatska udruga roditelja Dravet, ali ona je bila jako skraćena i pojednostavljena, potpuno fokusirana na bolest, a ne i na druge teme. "Hura, Nosferatu!", naime, nije samo drama o bolesti – to je prvenstveno drama o traumi i raspadu veze zbog nje.
Da se vratimo romanima i zbirci priča. Kritika ističe kako precizno hvatate jezik i duh vremena, ali i to kako izuzetno vodite računa o svakoj riječi u svojim tekstovima. Je li se vaš odnos prema naraciji i priči s jedne i eksperimentiranju jezikom s druge strane, promijenio od vremena kad ste pisali "Fužinski blues"?
"Fužinski blues" zapravo je bio planirani jezični eksperiment – koliko sâm jezik kojim lik govori može oblikovati njegov karakter, oslikati njegov svijet. Tada sam bio pod snažnim utjecajem škotskih autora poput Jamesa Kelmana koji su pisali priče iz radničkog života – oni su od toga da pišu jezikom kakvim doista govore niži slojevi napravili političku izjavu. Prema Kelmanu, svaki pokušaj zapisivanja njihovih misli na književnom jeziku zapravo cenzurira njihov identitet, njihov pogled na svijet. Taj je roman bio dosta velik hit, doživio je i dramatizaciju i ponovno izdanje u biblioteci Slovenska knjiga. No kad je riječ o kritičarima, donekle me i klišeizirao – poslije sam stalno morao čitati kako »Skubic, znate, piše u sociolektima« odnosno u slengu… U takve planirane eksperimente više se nisam upuštao, no i dalje pišem jezikom kojim bi likovi doista razmišljali, ma koji to jezik bio. Samo tako priča kakvu želim napisati može teći prirodno, neopterećeno.
Osim toga, najradije i prevodim priče u kojima su se pisci na engleskom upuštali u hrabre, nestandardne postupke – od raznih kreolskih jezika afričkih autora do modernističkih eksperimenata – a onda se trudim pronaći način da djelovanje tog jezika prenesem na slovenski. Uživam u tome, iako je nerijetko dosta naporno.
Kako doživljavate odnos između slovenskog i hrvatskog čitateljstva? Postoje li po vašem mišljenju razlike u reakcijama i recepciji Vaših djela?
Ne vidim zašto bi trebale postojati razlike … Isto vrijedi i za odnos prema jeziku: u Hrvatskoj su prije nekoliko godina pisci iz FAK-a još snažnije popularizirali takav odnos prema jeziku i temama kakav sam i sam njegovao. – Jedino što mi govore jest to da se "Fužinski blues" navodno ne bi mogao prevesti na hrvatski, jer jezik mlade Crnogorke, jedne od četiriju glavnih protagonistica, na hrvatskom ne bi imao takve konotacije kao na slovenskom. Zanimljivo je, međutim, da je roman preveden na srpski, i to po mišljenju Teofila Pančića – iako ja osobno nemam toliko osjećaja za konotacije različitih srpskih dijalekata – čak izvrsno, uz prilagodbe tog crnogorskoga.
Razmišljate li i o svojim čitateljima dok pišete ili naprosto beskompromisno kreirate svoj rukopis? Uz to, razmišljate li o tome da će knjige možda biti prevedene ili pišete isključivo u slovenskom ključu?
O prevoditeljima uopće ne razmišljam – i sam sam prevoditelj pa znam da se dobar prevoditelj mora znati dobro snaći, čak i ako je autor izuzetno neljubazan prema njemu. Svi mi prevoditelji najviše patimo upravo kad je riječ o najboljim autorima. No ako je prevoditelj dobar, i strani će čitatelj iz drugog kulturnog kruga znati prihvatiti djelo, a da ga ništa ne zbunjuje. O čitatelju obično počinjem razmišljati tek kad nakon dužeg odmaka – nakon što sam tekst već pomalo zaboravio – radim završne revizije. Tada i sam pokušavam čitati tekst onako kako bi ga čitao netko tko ga vidi prvi put. Želim da sve bude napisano tako da čitatelj shvati što sam ja želio – hoće li mu se to svidjeti, to je već sasvim sporedno… Čitatelj neka misli što želi.
Osim što ste pisac, prevodite s engleskog jezika. Što Vas privlači u prevoditeljskom radu i ima li on utjecaja na Vaše vlastito pisanje ili obratno?
Prevođenje je moj glavni izvor prihoda – od samog pisanja ipak ne bih mogao živjeti, s obzirom na to da, na kraju krajeva, imam i obitelj. Tako da, s jedne strane, prevodim sve, dosta i publicistike, biografija i slično. U svakom slučaju volim birati autore koji su mi jezično provokativni, koji me svojim načinom pisanja potiču na razmišljanje, koji me prisiljavaju na to da činim ono čega se sam ne bih dosjetio. Osim prevođenja onih Škota – Jamesa Kelmana, Irvina Welsha te antologije suvremene škotske kratke proze koju sam uredio – to vjerojatno nije neposredno utjecalo na moj stil pisanja. Osim što mi omogućuje jezičnu rekreaciju, kondiciju.
Koje knjige još niste preveli, a željeli biste ih prevesti?
Uf, već neko vrijeme planiram prevesti neke još neprevedene Beckettove kratke priče, poput Worstward Ho! i još ponešto, ali to nikako ne uspijevam prodati nekom izdavaču. Tako već neko vrijeme bezuspješno nudim i škotski satirični roman "Confessions of a Justified Sinner" Jamesa Hogga s početka devetnaestog stoljeća – vrlo relevantnu knjigu i za današnje vrijeme. Možda jednom ipak uspijem.
Osim pisanja literature i prevođenja, nekad ste se bavili i sociolingvistikom. Recite nam nešto o svojoj sociolingvističkoj monografiji "Lica jezika" i o tome kako na pitanja kojima ste se bavili tada, gledate danas.
Ta je knjiga nastala na temelju moga doktorata. Nakon diplome – prije nego što sam počeo ozbiljno pisati ili prevoditi književnost – nekoliko sam godina živio od tehničkog prevođenja, gdje je tada doduše bilo prilično novca, ali je posao bio vrlo zamoran. Zato sam, kao svojevrstan izazov, prihvatio mjesto asistenta za slovenski jezik na prevoditeljskom odsjeku Filozofskog fakulteta. Za doktorat sam odabrao sebi blisku temu različitih jezičnih varijanti; u to sam vrijeme već bio preveo Welshov "Trainspotting" napisan jezikom edinburških narkomana i bio sam potpuno zaokupljen tim obično prešućenim načinima govora. Doktorat me prisilio da o tome razmišljam lingvističko-teorijski, s mišlju kako to predočiti studentima u okviru neke akademske teorije. To je bilo zanimljivo; volim malo filozofirati i teoretizirati. No kao prvo, baš i nisam uživao u radu sa studentima – nisam people person, kao što kažu Amerikanci – a drugo, to mi nije nimalo pomagalo u praktičnom radu, pisanju i prevođenju.
O čitatelju obično počinjem razmišljati tek kad nakon dužeg odmaka – nakon što sam tekst već pomalo zaboravio – radim završne revizije. Tada i sam pokušavam čitati tekst onako kako bi ga čitao netko tko ga vidi prvi put.
Pritom sam se uvijek prepuštao čistoj intuiciji, osjećaju. Jezik moraš osjetiti, živjeti ga, da bi u njemu mogao razmišljati i stvarati; tu nema priručnika. Stoga sam odmah nakon doktorata napustio taj posao i otišao u slobodne umjetnike – u međuvremenu su se i moje pisanje i prevođenje donekle pokrenuli, tako da je danas sve to već daleko iza mene. Iako vidim da se "Lica jezika" ponekad nađu na popisu obavezne literature studenata slovenistike, mislim da se moj pogled na tu temu nije posebno produbio, nego se više radi o kuriozitetu.
Imate li podataka o odnosu čitanosti prijevodne i suvremene domaće literature u Sloveniji i razgovara li se o tome u književnim krugovima?
Nemam podataka, no mislim da odnos između prevedene i domaće literature i nije problematičan. U Sloveniji se objavljuje mnogo slovenske literature, svake godine izađe i po dvjesto slovenskih knjiga koje se smatraju romanima. Ipak, i ja u praksi pročitam više prevedene nego domaće literature, tako da ne bih imao pravo žaliti se, čak i kad bih htio. Mislim da to nije tema o kojoj se govori. Više se govori o smanjenju čitanja općenito među onima koji još uvijek čitaju, a dodatno onda i o tome kako je popularnost e-knjiga omogućila da sve više ljudi jednostavno čita knjige na engleskom i preskače prijevod, što doista ide na štetu domaćeg nakladništva.
Smanjenje čitanja – na račun Netflixa, računalnih igrica, društvenih mreža – prilično je ozbiljan problem, ne samo za nakladništvo i pisce, nego i za ljudski um općenito. Ljudi tako gube misaonu kondiciju. No to je previše opsežna tema da bih se ovdje u nju upuštao. O tome i o virtualnoj stvarnosti pisao sam u romanu "Pa makar buldožer", gdje sam se novim medijima i virtualnoj stvarnosti detaljnije posvetio.
Može li se danas u Sloveniji pristojno živjeti od pisanja i prevodilačkog rada? Osjećate li kao autor i prevoditelj i neku praktičnu korist nakon, barem se tako nama u Hrvatskoj činilo, vrlo dobrih predstavljanje Slovenije na Frankfurtskom sajmu knjiga, ili na tom valu, i predstavljanja u Leipzigu, Bologni...
Ovo drugo bi vjerojatno bilo bolje pitati nekoga od autora koji su sudjelovali na sajmu; ja nisam bio pozvan. Na njemačkom su mi već ranije bila objavljena četiri romana, ali ti su honorari bili prilično skromni, bestseller još čekam. Što se tiče predstavljanja na sajmovima – meni je jako drag sajam u Leipzigu koji je više usmjeren na autore. Sajam prate mnoga čitanja i tamo je doista riječ o druženju pisaca i publike; Frankfurt i Bologna su više sajmovi za nakladnike i trgovce knjigama, gdje autor nema baš što raditi.
Što se tiče prvog pitanja – općenito se vjerojatno u Sloveniji o autorima još uvijek bolje brine nego na mnogim drugim mjestima, pa i u Hrvatskoj, koliko čujem. Od toga se može živjeti, premda vrlo naporno i kako to prilike omogućuju. Država preko Javne agencije za knjigu i dalje subvencionira objavljivanje knjižnih programa, a ta izdanja onda imaju propisane solidne autorske i prevoditeljske honorare; imamo i program honorara za autore i prevoditelje na temelju posudbe u knjižnicama te godišnji natječaj za stipendije književnim stvarateljima.
Budući da sam istodobno i pisac i prevoditelj, imam razmjerno solidnu poziciju jer imam praktički stalni dotok posla. Svjestan sam, međutim, da je mladima koji još nemaju dobro uhodane kanale, vjerojatno mnogo teže. Treba improvizirati. I ja sam u posljednjih dvadeset pet godina radio sve i svašta: sudjelovao u pisanju scenarija, pisao kolumne, vodio radionice…
Kako iz Vaše perspektive izgleda današnja slovenska književna scena? Čime ste zadovoljni, a čime niste? Kako kotira čitanje knjiga u Sloveniji? Kako biste ocijenili slovensku čitateljsku publiku, postoje li neke specifičnosti koje uočavate?
Ne znam postoje li neke specifičnosti. Čitanje knjiga vjerojatno se posvuda smanjuje zbog drugih izvora kroz koje ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za pričama. Logika kapitala koji želi postići komercijalni uspjeh jest u tome da se stalno traže novi, što jednostavniji i brže potrošni načini da se ponude priče koje ljudski um traži. Pritom knjige, čije čitanje u usporedbi s, primjerice, TV serijom, zahtijeva više vremena i misaonog napora, jednostavno izvuku deblji kraj. No to nije specifično za Sloveniju. Slovenska književna scena je takva kakva jest – trudi se opstati u danim okolnostima. Ne vidim neku posebnu grupaciju ili generaciju kao što je to možda bilo prije otprilike dvadeset i pet godina kad je nas nekoliko mladih pisaca, okupljenih tada oko izdavačke kuće Beletrina, napravilo svojevrstan prodor pa se počelo govoriti o novoj urbanoj, realističnoj prozi.
Budući da sam istodobno i pisac i prevoditelj, imam razmjerno solidnu poziciju jer imam praktički stalni dotok posla. Svjestan sam, međutim, da je mladima koji još nemaju dobro uhodane kanale, vjerojatno mnogo teže. Treba improvizirati.
Tada je – a to je bilo i vrijeme hrvatskog pokreta FAK – čitanje odjednom opet nakratko postalo zanimljivo, o njemu se govorilo, na televiziji je bilo nekoliko privlačnih i gledanih književnih emisija, poput Knjige mene briga. Danas je sve vrlo individualno. Na sceni postoji nekoliko pisaca koje vjerno pratim: Aleš Čar, Suzana Tratnik, Jedrt Maležič, šteta što se više ne javlja Dino Bauk… Svako malo otkrijem nekog novog, primjerice Dijanu Matković, koja je primjer vrlo osobno iskrene, a ujedno i društveno angažirane proze. No nema vala, pokreta koji bi privukao čitateljstvo. Svatko se bori za svoj djelić pozornosti.
Možda još jedna sasvim mala napomena – čini se da se slovenska književna scena posljednjih godina prilično feminizira. Ne samo time što na njoj sudjeluje znatno više žena nego prije tridesetak godina, što je posve logična korekcija povijesnih nesrazmjera, nego, koliko vidim iz vlastitoga čitanja, danas uistinu više najboljih i najzanimljivijih knjiga pišu autorice, nego autori. Kao da imaju više toga za reći, dok muškarci postaju previše samozadovoljni.
I za kraj, koliko su za slovenske autore važne knjižare i knjižnice? Ima li neovisnih knjižara i jesu li one drugačije organizirane od onih koje su vezane uz pojedine izdavače, ili su neovisne gotovo sasvim nestale, kao i u Hrvatskoj?
Neovisnih knjižara gotovo više i nema. Najveći dio knjižara u vlasništvu je Mladinske knjige, knjižare Felix s trivijalnijom literaturom u vlasništvu su nakladničke kuće Učila. Po jednu ili dvije knjižare imaju i Beletrina, Goga, Sanje, Literatura. To su više izložbene knjižare koje tim nakladničkim kućama zapravo predstavljaju više teret nego dobit. Prije nekoliko godina nekada velika i snažna izdavačka kuća Modrijan zapravo je propala ponajviše zbog svoje inače izvrsne knjižare u središtu Ljubljane, jer je se predugo nisu mogli odreći, a gomilala je velike gubitke. Golemi dio knjižnog tržišta preuzele su internetske knjižare, što je i razumljivo, osobito nakon epizode s pandemijom.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Divni dani
- Prijevod: Anita Peti-Stantić
- Naklada Ljevak 05/2025.
- 400 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533558653
- Cijena: 23.90 eur
- Kupi knjigu!
Andrej E. Skubic u romanu 'Divni dani' donosi iznimnu priču o obitelji Šauta, njihovim odnosima i govornoj afaziji, tihom uzročniku mnogih ljudskih drama. U ovoj svojevrsnoj agoniji komunikacije protagoniste vlastite riječi i stvari tjeraju u ćorsokak solipsizma, gdje kontekst nije nikada dokraja poznat, kanal je zakrčen, a kod je relativna kategorija, dok se primateljem barata kao zbirom predrasuda.